Ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, Boris Jokić, nedavno je na tribini jasno i glasno upozorio na alarmantno stanje u kojem se nalaze mladi u Hrvatskoj. Njegove riječi odjeknule su poput zvona za uzbunu, naglašavajući kako su, nažalost, njihovi glasovi u našem društvu sve tiši. “Na neki način smo utišali glas mladih u Hrvatskoj,” poručio je Jokić, dodajući kako stoga ne treba biti iznenađen kada svjedočimo pojavama koje nam se čine čudnima, radikalnima, pa čak i ekstremnima. Njegov snažan dojam, unatoč svemu, jest da mladi u Hrvatskoj nisu izgubljen slučaj te da se za njih i s njima itekako isplati boriti. Upozorio je i na sveprisutnu polarizaciju koja prožima naše društvo.
Mladi na marginama: Nedovoljna uključenost i njezine posljedice
Kada govorimo o društvenoj uključenosti mladih, ključno je razumjeti što to zapravo znači u praksi. Nije riječ samo o pukom fizičkom prisustvu na određenim događanjima ili sudjelovanju u formalnim strukturama. Prava uključenost podrazumijeva osjećaj pripadnosti, mogućnost izražavanja vlastitih stavova bez straha od osude, kao i realnu priliku da se utječe na odluke koje ih izravno tiču. Nažalost, istraživanja Instituta za društvena istraživanja, ali i svakodnevna iskustva, pokazuju da se mladi u Hrvatskoj često osjećaju kao promatrači, a ne kao aktivni sudionici u društvenom životu.
Što se događa kada se glas mladih utiša?
Posljedice ovakvog stanja su višestruke i, dugoročno gledano, iznimno zabrinjavajuće. Kada se mladima uskrati mogućnost artikuliranja svojih potreba, vizija i frustracija na konstruktivan način, oni se okreću drugim kanalima. Ponekad ti kanali mogu biti oni koji vode prema radikalizaciji. Ovo ne znači da su svi mladi skloni ekstremizmu, daleko od toga. Međutim, kada se osjećaju nečujnima i nevidljivima, lakše postaju mete manipulacije i podložni utjecaju onih koji nude jednostavna, ali pogubna rješenja za složene probleme.
Gubitak povjerenja u institucije: Kada mladi ne vide prostor za sebe u postojećim institucijama (školski sustav, političke organizacije, lokalne zajednice), njihovo povjerenje u te iste institucije opada. To stvara začarani krug u kojem se sve manje trude sudjelovati, što institucije dodatno udaljava od njihovih potreba.
Pojačana osjetljivost na ekstremne ideologije: U atmosferi u kojoj se osjećaju marginalizirano, ekstremne ideologije koje nude osjećaj pripadnosti, svrhu i često krivce za sve probleme, mogu postati privlačne. Ovo je osobito opasno u društvima koja su već sama po sebi polarizirana, jer ekstremisti lako iskorištavaju postojeće podjele.
Pasivnost i apatija: Kod dijela mladih, izostanak mogućnosti utjecaja i frustracija zbog nevidljivosti može dovesti do potpune pasivnosti i apatije. Oni se povlače iz javnog života, fokusirajući se isključivo na vlastite, privatne interese, što društvo kao cjelinu čini siromašnijim za njihovu potencijalnu energiju i kreativnost.
Okretanje virtualnom svijetu: Dok digitalne platforme nude nebrojene mogućnosti za povezivanje i informiranje, pretjerano korištenje interneta bez adekvatnog usmjerenja može dovesti do izolacije i udaljavanja od realnih društvenih procesa. Istraživanja pokazuju da su mladi često na “mrežama”, ali primarno u svrhu zabave, a manje u kontekstu kulture i politike, što potvrđuje i analiza objavljena na Nacional.hr.
Polarizacija kao plodno tlo za sukobe
Boris Jokić je naglasio i drugu važnu dimenziju problema: polarizaciju hrvatskog društva. Kada se društvo podijeli na dva (ili više) suprotstavljena tabora, komunikacija postaje otežana, a dijalog gotovo nemoguć. U takvoj atmosferi, sve se više počinje govoriti o sukobima, a sve manje o rješenjima. Jokićev primjer o ratu i miru to sjajno ilustrira: “Zanimljivo je i da u društvima u kojima postoji rat se govori o ratu, naoružavanju i tako dalje, ali nitko gotovo ne govori o miru. Mir je postao radikalna ideja.”
Ova izjava baca svjetlo na opsesiju sukobom koja može zavladati u polariziranim zajednicama. Umjesto da se fokusiraju na prevenciju nasilja, izgradnju povjerenja i traženje zajedničkog jezika, društva često upadaju u zamku rasprava o neizbježnosti sukoba. Mir, umjesto da bude temeljna vrijednost i prirodno stanje, postaje “radikalna ideja”, nešto na što se mora posebno podsjećati.
Kako polarizacija utječe na mlade?
Polarizirano društvo mladima šalje snažne i često proturječne signale:
Stvaranje “mi” i “oni” identiteta: Mladi se od malih nogu suočavaju s podjelama koje im nameću odrasli. Njihova percepcija svijeta oblikuje se kroz prizmu ovih sukoba, što otežava razvoj kritičkog razmišljanja i empatije prema onima koji su “drugačiji”.
Usmjeravanje energije na sukob umjesto na izgradnju: Kada je društvena energija usmjerena na borbu protiv “neprijatelja”, bilo da je taj neprijatelj definiran politički, ideološki ili na neki drugi način, ostaje manje prostora za konstruktivno djelovanje, inovacije i pozitivne promjene. Mladi mogu usvojiti taj model ponašanja.
Osjećaj bespomoćnosti: U društvu koje je zarobljeno u vječnim sukobima, mladi se mogu osjećati bespomoćno. Njihovi pokušaji da ponude drugačije perspektive često bivaju progutani u buci sukobljenih strana, što ih može demotivirati.
Nasilje kao “rješenje”: Kada se mir tretira kao neučinkovit ili čak naivan, a sukob kao neizbježan, pojedinci (uključujući mlade) mogu početi razmišljati o nasilju kao jedinom preostalom načinu da se nešto postigne ili da se obrane vlastiti stavovi. Jokićeva završna poruka, “Kome treba ubijanje i nasilje u ovoj zemlji. Hajdemo se malo osvijestiti, spustiti na zemlju. Hajdemo biti ljudi jedni prema drugima,” direktna je reakcija na ovakvu opasnu logiku.
Mladi kao pokretači promjena: Strategije za povratak dijaloga
Unatoč mračnoj slici, Boris Jokić šalje poruku nade: mladi nisu izgubljen slučaj. To znači da postoji potencijal za promjenu, ali ta promjena zahtijeva svjesne napore i strateški pristup. Da bi se glas mladih ponovno čuo i da bi se smanjio prostor za ekstremne pojave, potrebno je poduzeti niz koraka.
Što možemo učiniti?
1. Aktivno slušanje i dijalog: Institucije, obrazovni sustav, obitelji i mediji moraju stvoriti sigurne prostore u kojima mladi mogu slobodno izraziti svoje mišljenje, bez cenzure i osude. To podrazumijeva aktivno slušanje, postavljanje pitanja i pokušaj razumijevanja njihovih perspektiva, čak i kada se s njima ne slažemo.
2. Jačanje medijske pismenosti: U eri lažnih vijesti i dezinformacija, ključno je mlade naučiti kako kritički procjenjivati informacije, prepoznavati manipulaciju i razlikovati pouzdane izvore. Ovo je jedan od temelja za odupiranje ekstremnim ideologijama.
3. Uključivanje mladih u procese donošenja odluka: Mladi bi trebali imati svoje mjesto za stolom kada se donose odluke koje ih se tiču. Savjetodavna tijela mladih, sudjelovanje u lokalnim inicijativama i programi za mlade lidere samo su neki od načina da im se da stvarna moć.
4. Promicanje vrijednosti mira i tolerancije: Umjesto da se bavimo samo simptomima ekstremizma, moramo se usredotočiti na prevenciju. Promicanje vrijednosti mira, empatije, tolerancije i nenasilnog rješavanja sukoba od najranije dobi ključno je za izgradnju zdravijeg društva.
5. Poticanje kritičkog mišljenja i rasprave: Obrazovni sustav mora se odmaknuti od pukog pamćenja činjenica i okrenuti razvoju kritičkog mišljenja. Poticanje rasprava o aktualnim temama, uključujući i one kontroverzne, na strukturiran i siguran način, pomaže mladima da formiraju vlastite stavove utemeljene na argumentima.
6. Podrška mladima u izgradnji identiteta: Mladi prolaze kroz osjetljivo razdoblje formiranja identiteta. Pružanje podrške u tom procesu, poticanje raznolikosti i prihvaćanje različitosti ključno je za njihovu emocionalnu stabilnost i otpornost na radikalizaciju.
7. Medijski angažman u pozitivnom smjeru: Mediji imaju ogromnu moć. Umjesto da se fokusiraju samo na negativne i ekstremne pojave, trebali bi više prostora posvetiti pozitivnim pričama o mladima, njihovim postignućima, inicijativama i doprinosima društvu. Također, važno je da mediji reflektiraju složenost problema, umjesto da ih pojednostavljuju na način koji pogoduje polarizaciji.
Zaključak: Vrijeme je za akciju, ne samo riječi
Poruka Borisa Jokića je jasna: utišavanje glasa mladih nije samo socijalni problem, već dugoročno ugrožava stabilnost i budućnost samog društva. U društvu koje je sve više polarizirano, prostor za mirnu i konstruktivnu komunikaciju se sužava, a ekstremne pojave postaju sve vidljivije. Mladi, kao osjetljiva skupina, najlakše postaju žrtve ovakvih procesa, ali istovremeno posjeduju i nevjerojatan potencijal za pozitivne promjene.
Potrebno je djelovati. Ne samo na razini deklaracija i analiza, već na konkretnim terenskim aktivnostima koje uključuju mlade, daju im glas i prostor za djelovanje. Izgradnja društva u kojem se mir smatra temeljem, a dijalog alatom za rješavanje problema, nije samo idealistički san, već nužnost za opstanak i prosperitet. Kao što je Jokić poručio, “Hajdemo biti ljudi jedni prema drugima.” Ova jednostavna, ali snažna poruka trebala bi biti vodilja svima koji žele vidjeti bolju budućnost za mlade, a time i za cijelu Hrvatsku.
—
Česta pitanja (FAQ)
P1: Zašto su mladi u Hrvatskoj “utišani”?
Odgovor: Mladi su “utišani” zbog nedovoljne uključenosti u društvene procese, nedostatka prostora za izražavanje vlastitih mišljenja u sigurnom okruženju, osjećaja da njihovi stavovi i potrebe nisu dovoljno prepoznati ili uvaženi od strane starijih generacija i institucija. Polarizacija društva dodatno otežava dijalog i smanjuje prostor za konstruktivno sudjelovanje.
P2: Kako se društvena polarizacija odražava na mlade i ekstremne pojave?
Odgovori: Polarizacija stvara atmosferu sukoba, “mi” protiv “njih”. Mladi, osjećajući se nevidljivima ili frustriranima, lakše postaju mete radikalnih ideologija koje nude jednostavna rješenja i osjećaj pripadnosti. Kada se mir doživljava kao slabost, a sukob kao neizbježnost, nasilje i ekstremne akcije mogu postati privlačnije ili opravdanije u očima nekih pojedinaca.
P3: Jesu li mladi u Hrvatskoj općenito skloni ekstremizmu?
Odgovor: Ne, većina mladih u Hrvatskoj nije sklona ekstremizmu. Međutim, kao i u svakom društvu, postoji mali postotak pojedinaca koji su podložniji ekstremnim utjecajima. Problem je što im “utišani” glas i društvena polarizacija mogu smanjiti otpornost na takve utjecaje i stvoriti okruženje u kojem se ekstremizam lakše širi.
P4: Što institucije mogu učiniti da se mladi osjećaju više uključeno?
Odgovor: Institucije trebaju aktivno slušati mlade, osnivati savjetodavna tijela mladih, uključivati ih u procese donošenja odluka koje ih se tiču, te stvarati sigurne prostore za dijalog. Važno je i da obrazovni sustav potiče kritičko mišljenje i medijsku pismenost, kao i da se mladi potiču na sudjelovanje u volonterskim i društvenim aktivnostima.
P5: Kako mediji mogu doprinijeti rješavanju ovog problema?
Odgovor: Mediji imaju ključnu ulogu. Mogu doprinijeti promicanjem pozitivnih priča o mladima, njihovim inicijativama i postignućima, umjesto da se fokusiraju isključivo na negativne pojave. Također, mediji bi trebali izbjegavati senzacionalizam i polarizirajuće narative te poticati konstruktivnu raspravu i informiranje. Edukacija o medijskoj pismenosti za mlade također je važan doprinos.
P6: Kakve su dugoročne posljedice nedovoljne uključenosti mladih?
Odgovor: Dugoročne posljedice uključuju smanjeno povjerenje mladih u institucije, potencijalni porast apatije ili pasivnosti, ali i veći rizik od radikalizacije i sudjelovanja u ekstremnim pokretima. Također, društvo gubi potencijal za inovacije i napredak jer se ne koriste puni kapaciteti i kreativnost mladih generacija.
P7: Što Boris Jokić misli pod time da je “mir postao radikalna ideja”?
Odgovor: Jokić aludira na društvenu atmosferu u kojoj se sukob, svađa i konfrontacija doživljavaju kao normalno ili čak poželjno stanje, dok se ideje mira, dijaloga i kompromisa tretiraju kao naivne, slabe ili neostvarive. Drugim riječima, u narušenim društvenim odnosima, sam čin mira postaje nešto neuobičajeno, gotovo radikalno.
Leave a Comment