Uloga i optužbe SDP-a: je li sigurnost maloljetnika ostavljena po…

Prema sažetku iz SDP-a, ministrica Hrstić treba podnijeti ostavku zbog sustavnog propusta koji je doveo do ugrožavanja maloljetnih pacijenata na Zavodu za dječju psihijatriju KBC-a Osijek. SDP naglašava da su zabilježena ozbiljna upozorenja i sumnje, a nadležne institucije su ostale pasivne ili su, po njihovom mišljenju, reagirale s odmakom koju čitatelji tumače kao nedovoljnu. U svom priopćenju predsjednika ali i saborskih zastupnika, izmiksali su informacije iz medija i neslužbenih dopisa kako bi potvrdili da su imali jasne indikacije o riziku i da su one ostale bez odgovarajućeg odgovora na vrijeme.

Ključna tvrdnja SDP-a je da je riječ o “potencijalnoj ugrozi najranjivije skupine u zdravstvenom sustavu” – maloljetnika – i da je riječ o posebnoj ustanovi, dječjoj psihijatriji, gdje su rizici od zlouporabe, neprimjerenog odnosa ili drugih nepravilnosti posebno osjetljivi. U tom kontekstu, poruka je jasna: ako se ti eventualni rizici ne prepoznaju i na njih ne reagira pravovremeno, cijela uspostavljena sigurnosna struktura postaje upitna. A kada se to dogodi, logičan korak s političke strane često je tražiti odgovornost na najvišoj razini upravljanja, pa i na razini ministrice zdravstva.

Sadržaj navoda i kontekst

Po tvrdnjama SDP-a, Ministarstvo zdravstva je, prema medijskim izvještajima, bilo upoznato s događanjima na Zavodu za dječju psihijatriju Osijek još prije gotovo dvije godine. Riječ je o kontinuiranom nizu navoda koji se odnose na ponašanje jednog dječjeg psihijatra, što su anonimni dopisi iz siječnja i veljače 2024. godine dodatno potvrđivali. SDP ukazuje na činjenicu da su ta upozorenja sadržavala ozbiljne sumnje u profesionalnost i sigurnost rada, a da je institucija reagirala tek plitko ili uopće nije prepoznala težinu rizika.

U nastavku teksta razlažemo kako su ovakvi navodi povezani s institucionalnim mehanizmima, te na koji način bi ovi rizici trebali biti otkriveni i zaustavljeni prije nego što postanu stvarna šteta za djecu i mlade korisnike sustava.

Upozorenja ministarstvu od početka 2024. godine: što je rečeno i što nije reagirano?

Početak 2024. godine donio je sjećanje na nekoliko anonimnih dopisa koji su, kako se tvrdi, adresirali ključna pitanja o ponašanju i radu na Zavodu za dječju psihijatriju. U dopisima su se navodili izraženi rizici za maloljetnike i sumnje u neprimjeren odnos s pacijentima, ali i spominjali su se organizacijski problemi i moguće nepravilnosti u fakturiranju usluga. SDP ističe da su te prilike bile jasne na papiru, ali da su nadležni organi, prema njihovom navodu, reagirali tek u ograničenom obimu ili su izbjegli donošenje odluka koje bi spriječile daljnje rizike.

Unatoč tome, SDP naglašava, Ministarstvo zdravstva je na upite medija odgovorilo kako ima saznanja isključivo o pritužbama vezanim uz organizaciju rada i moguće nepravilnosti u fakturiranju usluga. Takav odgovor, tvrde, ne odražava cjelokupnu sliku, koja uključuje i priče o neposrednoj i neposložanoj zaštiti maloljetnika. Kao rezultat, nastaje zaključak da bi bilo nužno proveo se dodatni nadzor, ne samo unutar Zavoda već na razini cjelokupnog sustava dječje psihijatrije.

Kako tumačiti navedenu dinamiku upozorenja?

U ovom dijelu potrebno je razumjeti razliku između navoda o organizacijskim problemima i stvarnog rizika po sigurnost pacijenata. Organizacioni propusti ne moraju nužno značiti da je rizik sam po sebi prisutan, ali mogu povećati vjerojatnost zlouporaba ili zanemarivanja. SDP naglašava da su upozorenja signal koja traži brzu i učinkovitu reakciju kako bi se spriječile nepoželjne posljedice. U tom kontekstu, reakciju Ministarstva treba promatrati kroz prizmu brzine, transparentnosti i učinkovitosti, a to je, prema njima, propust koji zaslužuje jasnu političku odgovornost.

Neoprostivi propust ministarstva: kakav obrazac odgovornosti traži SDP?

U argumentaciji SDP-a, ne radi se samo o jednoj pogrešnoj odluci, već o nizu propusta koji zajedno stvaraju presliku sustava koji nije bio dovoljno osjetljiv na rizike koji prijete dječjoj psihijatriji i maloljetnicima. Neoprostivi propust vidi se u nediscipliniranom prepoznavanju rizika i izostanku pravodobne reakcije od strane krovne institucije hrvatskog zdravstva. Pitanje koje se postavlja glasi: kakva poruka ovakav propust šalje djeci i mladima koji se dvoume hoće li potražiti stručnu pomoć? Kako Ministarstvo zdravstva može jamčiti sigurnost i dostojanstvo pacijenata ako se ozbiljna upozorenja godinama zanemaruju ili prođe bez kontrole?

U SDP-ovom vokabularu to su točke koje čine jasan argument da bi odgovornost morala biti utvrđena i da svatko tko nije postupao u skladu sa svojom dužnošću mora snositi posljedice. U tom kontekstu, ministrica Hrstić postaje simbol odgovornosti koja traži provjeru i konkretne mjere, bez obzira na povijest političkog mandata ili trenutnu logistiku u Vladi. To nije samo o ostavci kao geste, nego o činjenici da sustav mora dobiti jasan signal da se rizici neće tolerirati i da se postupci uspostave kako bi se spriječile buduće štete.

“Ovo je ozbiljna sramota za Ministarstvo zdravstva i za sve u lancu odgovornosti koji su o navodima bili obaviješteni, a nisu poduzeli ništa. Odgovornost mora biti utvrđena, a svatko tko je propustio postupati u skladu sa svojom dužnošću mora za to snositi posljedice, počevši od ministrice Hrstić.”

Analiza rizika i etičkih implikacija: što sve stoji iza optužbi?

Rizici u zdravstvu posebno su osjetljivi kada se radi o maloljetnicima. Djeca i adolescenti trebaju sigurnu i podržavajuću okolinu, a svaki sumnjivi incident postaje ne samo medicinski problem, nego i etički. Kada institucionalna struktura posustaje, posljedice mogu biti dugoročne. Etika u zdravstvu ne traži samo da se postoji sigurnost danas, nego i da se ostavlja jasna kultura otvorenosti, prijavljivanja nepravilnosti i brze intervencije kada su rizici identificirani. U tom smislu, govoriti o ostavci ministrice Hrstić postaje dio šireg dijela razgovora o tome kako sustav reagira na upozorenja i kako osigurava da se ranjivim skupinama pruži najviša razina zaštite.

Uočene su razlike između profesionalnih kontaktiranja medija, službenih dopisa i javnih izjava. Ova razlika nije samo komunikacijska; ona otkriva kako različite razine odgovornosti djeluju ili ne djeluju. Ako se upozorenja tretiraju kao tehničke pogreške, a ne kao signal potrebe za hitnom akcijom, rizik ostaje prisutan. S druge strane, stroga i proaktivna reakcija može značajno smanjiti mogućnost ozbiljnih šteta i poslati snažnu poruku svim zaposlenicima i korisnicima kako je sigurnost pacijenata uvijek prioritet.

Podijeljeni pogledi: prednosti i nedostaci ostavke ministrice Hrstić

Svaki ozbiljan politički diskurs mora uzeti u obzir dvije strane jednadžbe. S jedne strane, ostavka ministrice može biti legitimni znak odgovornosti i posvećenosti resetiranju sustava, otvarajući prostor za novu upravljačku promjenu, nova pravila i veći nadzor. S druge strane, ostavka može biti i kratkoročno rješenje koje ne rješava sustavni problem nego ga samo premješta ili maskira problem kroz promjenu lica. U ovom slučaju, pitanje je: hoće li ostavka imati konkretnu ulogu u poboljšanju zaštite djece i maloljetnika ili će ostaviti otvorena vrata za nove rizike dok se sazri jedinstveni plan reforme?

U korist ostavke se može navesti činjenica da solidan dio javnosti traži jasan signal o odgovornosti i promjeni u zdravstvenom sustavu. Ako ministrica Hrstić odlazi, to može biti početak reformskog procesa koji uključuje jači nadzor, transparentnost financiranja, jasne procedure prijavljivanja zapošljavanja, i preventivne protokole koji su usklađeni s najboljim praksama u dječjoj psihijatriji. S druge strane, protiv ostavke stoji argument da topljenje uloge ministrice ne mijenja temeljne procedure, te da bi bilo korisno vidjeti konkretan program reforme, vremenski okvir i obveznice koje će nadzor i javnost imati na uvid.

Kako bilo, važno je uzeti u obzir i političku kontekstualizaciju. Svi politički akteri traže rješenja koja su realna, provediva i prihvatljiva javnosti. U trenutku kada se voda počinje razdvajati i kada javnost traži odgovore, rezolucija koja uključuje jasne javnozdravstvene mjere, a ne samo promjenu imena na čelu, postaje ključ za vraćanje povjerenja u zdravstveni sustav.

Rasprava se vrti oko događaja koji su započeli prije nekoliko godina, s naglaskom na početak 2024. godine kada su, navodno, stigli anonimni dopisi s ozbiljnim uputama na adresu Zavoda za dječju psihijatriju. Prema medijskim izvještajima i izjavama SDP-a, Ministarstvo zdravstva je bilo upoznato s problemima i prije, a to je postavilo pitanje je li reakcija bila dovoljna ili propušta proći bez prave akcije. Ova vremenska linija nije samo kronika događaja; to je i test za to kako se sustav nosi s ranim indikacijama rizika i kako komunicira s javnošću kada su u pitanju maloljetnici.

U ovoj naraciji, dok se nadležnosti razrješavaju i politiku pomiče, važna je činjenica da maloljetnici nisu samo brojke u statistici, nego životi koji traže stručnu, brzu i transparentnu pomoć. Temporalni okvir pomaže čitateljima da razumiju dinamiku reakcija i da vide da se radi o kontinuiranom procesu, a ne o jednom trenutku krize. U takvim situacijama, očekivanje javnosti je da se rizici prepoznaju i da se preduzimaju konkretne mjere, a ne samo iznosi upozorenja i argumente o odgovornosti.

Na kraju, koji je širi odraz ovakvih optužbi? Prije svega, ovo je poziv da se sustavi zdravstvene skrbi prilagode novim izazovima i da se otvori prostor za veću transparentnost i učinkovit nadzor. Ako ministrica Hrstić treba podnijeti ostavku ili ako se odluči na drugačiji put odgovornosti, bitno je uspostaviti plan reformi koji uključuje: jasne protokole za prijavu i istragu nepravilnosti, redovite provjere sigurnosti pacijenata, bolje edukacije za osoblje, te provjeru financijskih i administrativnih procesa kako bi se spriječile buduće greške. Građani očekuju da sustav zdravstva bude čvrsto usmjeren na sigurnost i dostojanstvo pacijenata, naročito djece i maloljetnika, te da institucije reagiraju brzo i pravedno kada su upozorenja upućena. Uloga medija i javnosti je da nadiraju na transparentnost i pravednost, ali i da pruže podršku reformama koje stvarno donose promjene. Ovo je prilika da se iz ovih događaja izvuče pouka i da se stvori čvršći, etičniji i učinkovitiji sustav zdravstvene zaštite koji stavlja djecu i mlade na prvo mjesto.

FAQ – najčešća pitanja korisnika

Je li moguće da ostavka ministrice riješi sve probleme u zdravstvenom sustavu?

Ostavka sama po sebi nije lijek za sve probleme. No može biti signal političkoj volji da se stvari promijene, pokrene reforme i poveća odgovornost. Ključ je u implementaciji konkretnih mjera i nadzora koje će spriječiti ponavljanje sličnih rizika.

Koje su konkretne mjere koje bi trebale uslijediti?

Precizno definirani protokoli za prijave, brze istrage, Erasmus-ili slične standarde za edukaciju osoblja, jači nadzor nad radom Zavoda za dječju psihijatriju, transparentnost u financiranju i redovito objavljivanje rezultata nadzora.

Što znači “potencijalna ugroza” u kontekstu maloljetnika?

To ukazuje na mogućnost štete ili prijetnje koje, ako se ne prepoznaju i ne adresiraju, mogu uzrokovati fizičku ili psihičku štetu maloljetnicima. U zdravstvenom sustavu, identifikacija rizika treba biti brza i operativna, a ne odgođena.

Kako javnost može realno pratiti napredak reformi?

Transparentni javni izvještaji, redoviti press konferencije, objavljivanje planova reformi, rokova i rezultata, te nepristrani nadzor i evaluacije koje su dostupne široj javnosti.

Što ako se pokaže da nema dovoljno dokaza za ostavku?

Even if dokazi ne upiru izravno na ostavku, to ne znači da nije potrebno preispitati procese, ojačati nadzor i povećati sigurnost. Postoji mnogo načina za jačanje odgovornosti kroz izmjene procedura i institucionalnih mehanizama.

Koje su dugoročne posljedice ako se ništa ne promijeni?

Ako sustav i dalje ne reagira na rizične signale, povjerenje javnosti u zdravstvo opada, što može uzrokovati manju potražnju za pomoć ili odgađanje liječenja. U najtežem scenariju, to može dovesti do povećanog rizika za sigurnost pacijenata i ozbiljnijih posljedica po njihov zdravstveni ishod.

Je li SDP jedini koji traži ostavku ili postoji i drugi komentatori?

U kriznim vremenima različiti politički akteri i strukovne udruge često izdvajaju zahtjeve za odgovornošću. Uvijek postoje različite perspektive, a cilj je uspostaviti konstruktivan dijalog i zajedničko rješenje koje poboljšava sigurnost i kvalitete skrbi.

Kako se može provesti reformni put bez destabilizacije sustava?

Uspostava jasne vizije, planiranih rokova, mjera za upravljanje promjenama, kontinuiranog nadzora i osiguravanja resursa za implementaciju daje sigurnost da reforma neće destabilizirati sustav, već će ga ojačati.