Nedavno je na društvenim mrežama osvanuo video priloga iz popularne emisije Provjereno, koji je izazvao lavinu reakcija i postavio mnoga pitanja o sustavu skrbi za najranjivije. Priča dvoje supružnika, oboje teški invalidi, koji se bore za osnovno dostojanstvo i skrb, duboko nas je potresla i potaknula na detaljniju analizu situacije. U ovom članku Kriminal.info portala pokušat ćemo rasvijetliti sve aspekte ovog slučaja, od zakonskih prava i obveza do stvarne slike u svakodnevici osoba s invaliditetom.
Dok se često susrećemo s pričama o zanemarivanju od strane institucija, ovaj se slučaj čini još kompleksnijim. Naime, ne radi se samo o osjećaju zapostavljenosti od strane države, već i o potencijalnom unutarnjem problemu – neprihvaćanju ili nesnalaženju u ponuđenoj pomoći. Razmotrit ćemo sve relevantne činjenice i pokušati dati odgovore na pitanja koja muče mnoge.
Težina invaliditeta i zakonska prava
U središtu ove priče nalazi se bračni par koji je zadesila teška sudbina. Jedan od supružnika pretrpio je operaciju kralježnice koja je rezultirala tetraplegijom, potpunom oduzetošću sva četiri ekstremiteta. Drugi supružnik doživio je moždani udar, ostavljajući ga u stanju koje zahtijeva značajnu skrb. Oba supružnika posjeduju dokumentaciju koja potvrđuje 100-postotni invaliditet, što ih svrstava u kategoriju osoba s najtežim tjelesnim oštećenjima.
Prema važećim zakonima i propisima u Hrvatskoj, osobe s tako teškim invaliditetom imaju pravo na određenu razinu podrške i pomoći. Jedno od ključnih prava je pravo na osobnu asistenciju, odnosno pomoć druge osobe u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti. U ovom konkretnom slučaju, supružnicima je odobreno 8 sati dnevne asistencije. Naizgled, to bi trebala biti značajna pomoć, ali ključno pitanje glasi: je li 8 sati zaista dovoljno kada govorimo o potpunoj nepokretnosti i ovisnosti o tuđoj pomoći?
“Dobivanje statusa 100% invaliditeta je samo prvi korak. Nakon toga slijedi mukotrpan proces ostvarivanja prava, a nerijetko se postavlja pitanje adekvatnosti ponuđene pomoći. Osam sati asistencije zvuči puno, ali u praksi, kada je jedna osoba potpuno nepokretna, a druga teško pokretna i ima problema s kognitivnim funkcijama nakon moždanog udara, ta brojka se može pokazati nedovoljnom,” ističe stručnjak za socijalna prava.
Što točno podrazumijeva 8 sati asistencije?
Zakonski okvir definira osobnu asistenciju kao uslugu koja se pruža osobi s invaliditetom radi ostvarivanja njezinih temeljnih životnih potreba u svakodnevnom funkcioniranju koje ta osoba nije u mogućnosti sama obavljati. To uključuje širok spektar aktivnosti:
- Pomoć pri kretanju i premještanju.
- Pomoć pri osobnoj higijeni (kupanje, oblačenje, pražnjenje crijeva i mokraćnog mjehura).
- Pomoć pri hranjenju (uključujući i hranjenje na sondu).
- Pomoć pri obavljanju kućanskih poslova (spremanje hrane, čišćenje prostora).
- Pomoć pri korištenju pomagala.
- Pomoć pri odlasku na preglede i terapije.
- Komunikacijska podrška.
Međutim, ključna specifičnost ovog slučaja leži u činjenici da su supružnici prepušteni jedno drugome u pružanju ove skrbi, unatoč vlastitim teškim invaliditetima. Sustav je implicitno predvidio da se oni međusobno brinu jedno o drugome. To je, prema stručnim mišljenjima, problematično u samoj srži.
Paradoks skrbi: Tetraplegičar brine o supruzi, a supruga o njemu?
Najveći šok i zbunjenost izazvala je činjenica da sustav predviđa, ili barem u praksi funkcionira tako, da supružnici koji su oboje teški invalidi brinu jedno o drugome. Jedan je suprug tetraplegičar, što znači da ne može koristiti ruke ni noge, dok je supruga nakon moždanog udara vjerojatno značajno ograničena u svojim fizičkim i potencijalno kognitivnim sposobnostima. Činjenica da se žena hrani na sondu dodatno naglašava njenu tešku stanje.
Ovakav scenarij postavlja temeljna etička i praktična pitanja: Kako je moguće da osoba koja je potpuno nepokretna skrbi za drugu osobu s ozbiljnim zdravstvenim problemima? Kako osoba s posljedicama moždanog udara, koja se hrani na sondu, može adekvatno brinuti za tetraplegičara? Ovo nije samo pitanje nedostatka fizičke snage, već i nedostatka praktičnih vještina i mogućnosti da se takva skrb uopće pruži.
“Sustav osobne asistencije trebao bi biti komplementaran, a ne zamjena za adekvatnu skrb. Kada govorimo o paru s ovakvim stupnjem invaliditeta, očekivalo bi se da je država osigurala profesionalnu skrb ili barem podršku vanjskog asistenta koji nije opterećen vlastitim zdravstvenim stanjem,” naglašava socijalna radnica s višegodišnjim iskustvom u radu s osobama s invaliditetom.
Postavlja se pitanje: je li došlo do pogreške u procjeni potreba, u dodjeli usluga, ili je u igri nešto drugo? Moguće je da sustav pretpostavlja da je jedan od supružnika, unatoč invalidnosti, u stanju pružiti određenu razinu pomoći drugome, što se u praksi pokazuje nemogućim. Ili, što je još gore, da institucije ne žele ili ne mogu osigurati adekvatnu, neovisnu skrb.
Pravna i etička strana obiteljske skrbi
Iako je prirodno da članovi obitelji jedni drugima pružaju podršku, zakonski i etički je upitno kada se cijela odgovornost za skrb o teškim invalidima prebaci na drugog teškog invalida. Obiteljska podrška je dragocjena, ali ona ne smije biti jedini oslonac kada su potrebe iznimno velike.
U situacijama kada oba supružnika imaju teške invaliditete, ključno je procijeniti:
- Mogućnost svakog od njih da pruži i primi skrb.
- Dostupnost profesionalne pomoći.
- Postojanje šire obiteljske ili društvene mreže podrške.
U ovom slučaju, čini se da sustav nije uspješno adresirao te parametre. Čak i ako je 8 sati asistencije dodijeljeno, ključno je tko tu asistenciju pruža i pod kojim uvjetima. Ako je ta asistencija implicitno dodijeljena supružniku, onda je cijeli model pogrešan.
Što kažu statistike i stručnjaci?
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, broj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj je značajan, a potrebe za skrbi i podrškom rastu. Starenjem stanovništva i sve većim brojem kroničnih bolesti, očekuje se i porast broja osoba koje će trebati dugotrajnu skrb.
Problem obiteljske skrbi o osobama s invaliditetom nije nov. Često se obiteljima nameće teret brige koji je fizički, psihički i financijski iznimno iscrpljujući. U takvim situacijama, država bi trebala pružiti sustavnu podršku kroz:
- Usluge pomoći u kući i osobne asistencije.
- Dnevne i poludnevne boravke.
- Smještaj u ustanove za dugotrajnu skrb.
- Financijsku potporu njegovateljima.
- Psihološku podršku obiteljima.
Neki od problema koji se često javljaju u praksi uključuju:
- Nedostatak licenciranih pružatelja usluga: Nije uvijek lako pronaći adekvatne ustanove ili pojedince koji mogu pružiti potrebnu skrb.
- Niska naknada za njegovatelje: Često je naknada koju primaju obiteljski njegovatelji niska, što stvara dodatni financijski pritisak.
- Birokracija i dugotrajni procesi: Ostvarivanje prava na pomoć može biti dugotrajan i kompliciran administrativni proces.
- Nedostatak decentralizirane skrbi: Skrb je često koncentrirana u većim gradovima, dok je ruralna područja slabije pokrivena.
U slučaju spomenutih supružnika, ključno je pitanje jesu li institucije provele sve potrebne korake kako bi osigurale da osoba s 100% invaliditetom dobije skrb koja joj je potrebna, a da pritom ne opterećuje drugog teškog invalida.
“Ne mare što postoje” – Razumijevanje neprihvaćanja pomoći
Dio reakcija na društvenim mrežama, kao i izvorni post koji je pokrenuo ovu temu, sugerira da supružnici “ne mare što uopće postoje” ili da “ne žele pomoć”. Ova formulacija, iako možda izgovorena u frustraciji, zahtijeva pažljiviju analizu.
Zašto bi netko u situaciji potpune ovisnosti odbijao pomoć? Razlozi mogu biti brojni:
- Stid i sram: Osobe s teškim invaliditetom često se bore s osjećajem srama zbog svoje situacije i neprihvaćanja da su u potpunosti ovisni o drugima.
- Nepovjerenje u sustav: Nakon brojnih razočaranja i neuspješnih pokušaja ostvarivanja prava, osobe mogu izgubiti povjerenje u institucije i pomoć koju nude.
- Želja za zadržavanjem kontrole: Neki ljudi, čak i u teškim situacijama, žele zadržati barem dio kontrole nad svojim životom, a prihvaćanje vanjske pomoći može im se činiti kao gubitak te kontrole.
- Loše iskustvo s pružateljima skrbi: Ako su imali negativna iskustva s prethodnim asistentima ili njegovateljima, mogu postati zatvoreni za daljnju pomoć.
- Kognitivna oštećenja: U slučaju moždanog udara, mogu postojati kognitivna oštećenja koja utječu na sposobnost donošenja odluka i procjene vlastitih potreba.
- Obiteljski odnosi: Ponekad su obiteljski odnosi toliko kompleksni da prihvaćanje pomoći od trećih strana može biti povezano s dinamikom tih odnosa.
Važno je naglasiti da je potrebno razumijevanje i empatija prema osobama u ovakvoj situaciji. Umjesto osude, potreban je pristup koji će ih potaknuti da prihvate pomoć, uz poštivanje njihovog dostojanstva i prava na autonomiju koliko je to moguće.
Uloga Centra za socijalnu skrb i drugih institucija
Ključnu ulogu u rješavanju ovakvih slučajeva imaju Centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove, HZZO i potencijalno udruge osoba s invaliditetom. Njihova je zadaća ne samo procijeniti potrebe, već i aktivno pratiti situaciju i osigurati da korisnici dobiju odgovarajuću podršku.
U ovom slučaju, postavlja se pitanje:
- Je li Centar za socijalnu skrb proveo adekvatnu procjenu situacije?
- Je li im ponuđena pomoć bila prikladna i realna s obzirom na stanje oba supružnika?
- Postoji li plan praćenja i revizije dodijeljenih usluga?
- Jesu li bili upoznati s činjenicom da se supružnici međusobno skrbe unatoč vlastitim teškim invaliditetima?
Svaki propust u lancu podrške može dovesti do ovakvih teških i tragičnih situacija.
Moguća rješenja i preporuke
Da bi se ovakve situacije spriječile u budućnosti i pomoglo onima koji se već nalaze u njima, potrebne su sistemske promjene i proaktivniji pristup:
- Individualizirani planovi skrbi: Svaka osoba s invaliditetom, a pogotovo parovi u takvoj situaciji, trebaju individualizirani plan skrbi koji uzima u obzir sve aspekte njihovih potreba i mogućnosti.
- Adekvatna profesionalna skrb: Osiguravanje dovoljnog broja sati profesionalne asistencije ili smještaj u odgovarajuće ustanove kada obiteljska skrb nije moguća ili dovoljna.
- Fokus na obiteljsku podršku, ali ne kao jedino rješenje: Obiteljska podrška treba biti nadopunjena, a ne zamijenjena profesionalnom skrbi. Pružanje financijske, psihološke i praktične podrške obiteljima koje njeguju nemoćne članove.
- Edukacija i senzibilizacija: Edukacija šire javnosti o potrebama osoba s invaliditetom, kao i edukacija samih osoba s invaliditetom i njihovih obitelji o dostupnim pravima i uslugama.
- Pojednostavljenje procedura: Smanjenje birokracije i ubrzavanje procesa ostvarivanja prava na pomoć.
- Praćenje i evaluacija: Redovito praćenje situacije korisnika i evaluacija učinkovitosti pruženih usluga.
“Ne smijemo zaboraviti da se iza svake statistike krije ljudska sudbina. Osobe s invaliditetom zaslužuju dostojanstvo i podršku koja im omogućava kvalitetan život, a to podrazumijeva skrb prilagođenu njihovim individualnim potrebama, a ne generičke odluke koje ne sagledavaju složenost situacije,” naglašava odvjetnik specijaliziran za prava osoba s invaliditetom.
Zaključak
Priča o nepokretnim supružnicima iz emisije Provjereno potresan je podsjetnik na izazove s kojima se susreću osobe s teškim invaliditetom i njihove obitelji u Hrvatskoj. Iako je 8 sati asistencije dodijeljeno, ključni problem leži u tome tko tu asistenciju pruža i kako je organizirana. Scenarij u kojem teški invalidi brinu jedno o drugome daleko je od idealnog i postavlja ozbiljna pitanja o odgovornosti institucija.
Potrebno je dublje razumijevanje problema, empatija prema osobama u teškoj situaciji, te angažman svih relevantnih dionika kako bi se osiguralo da svaka osoba, bez obzira na svoju životnu situaciju, dobije skrb i podršku dostojnu čovjeka. Samo tako možemo graditi pravednije i solidarnije društvo.
Često postavljana pitanja (FAQ)
Što je osobna asistencija i kome je namijenjena?
Osobna asistencija je usluga koja se pruža osobama s najtežom tjelesnom ili mentalnom onesposobljenošću kako bi im se omogućilo svakodnevno funkcioniranje. Namijenjena je osobama koje nisu u mogućnosti samostalno obavljati osnovne životne aktivnosti.
Koliko sati asistencije osoba s 100% invaliditetom može dobiti?
Broj sati asistencije određuje se individualno, na temelju procjene potreba korisnika. Zakonski okvir predviđa mogućnost dodjele različitog broja sati, a u ekstremnim slučajevima, kada je potrebna 24-satna skrb, to se može osigurati kroz kombinaciju usluga.
Je li moguće odbiti ponuđenu pomoć od strane države?
Osobe s invaliditetom imaju pravo na autonomiju, ali je važno da odluke o odbijanju pomoći budu informirane. Ako osoba odbija pomoć koja joj je prijeko potrebna, institucije bi trebale pokušati otkriti razloge i ponuditi alternativna rješenja.
Što učiniti ako smatram da dodijeljena pomoć nije adekvatna?
Ukoliko smatrate da dodijeljena pomoć nije adekvatna, važno je pisanim putem podnijeti zahtjev za reviziju odluke nadležnoj instituciji (npr. Centru za socijalnu skrb ili HZZO-u). Preporučuje se prikupiti dodatnu medicinsku dokumentaciju i svjedočanstva koja podupiru vaše tvrdnje.
Koja je razlika između osobne asistencije i obiteljske skrbi?
Osobna asistencija je profesionalna usluga koju pruža educirana osoba (asistent) u skladu s potrebama korisnika. Obiteljska skrb je briga koju pružaju članovi obitelji, što je često emotivno i fizički zahtjevno, te ne zamjenjuje potrebu za profesionalnom podrškom u teškim slučajevima.
Leave a Comment