Postoje li u povijesti vojskovođe čija su djela zasjenjena nepravdom i zaboravom, čije su životne priče priče o usponima i padovima, o slavi i preziru? Među njima, svakako se ističe ime Svetozara Borojevića, vjerojatno najbriljantnijeg hrvatskog vojskovođe svih vremena, jedinog feldmaršala nenjemačkog podrijetla u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Njegova sudbina, od blistave vojne karijere do tragične smrti u siromaštvu, neodvojivo je vezana uz sudbinu same Monarhije koju je do zadnjeg daha branio. Borojevićeva priča nije samo priča o jednom čovjeku, već o cijelom vremenu, o čovjeku čije su se odluke i pripadnost, u vrtlogu povijesnih promjena, pokazale kao kobne.
Svetozar Borojević: Od pravoslavnog sela do vrha Vojne hijerarhije
Svetozar Borojević svoje prve korake učinio je 13. prosinca 1856. godine u Umetiću, malom pravoslavnom selu smještenom nedaleko Kostajnice. Naime, kao rođeni Srbin, odrastao je u obitelji s jakim vojnim nasljeđem, budući da mu je otac bio časnik u austrougarskoj vojsci. Već od najranije dobi, militaristički duh prožimao je njegov odgoj, usmjeravajući ga prema vojnom pozivu. Nije iznenađujuće da je svoje školovanje nastavio u vojnim akademijama, gdje je pokazao izniman talent i ambiciju, postavljajući temelje za blistavu vojnu karijeru.
Iako je rođen u srpskoj pravoslavnoj obitelji, Borojević se u kasnijem životu sve snažnije identificirao s hrvatskim identitetom. Njegova odanost Austro-Ugarskoj Monarhiji, državi koja je obuhvaćala i hrvatske zemlje, postala je njegov životni moto. Cijeli svoj vojni vijek posvetio je obrani ove višenacionalne tvorevine, često se boreći na ratištima gdje su se sukobljavali interesi različitih naroda, uključujući i one s kojima je etnički dijelio podrijetlo.
Rani vojni uspon i bitke na Istočnom bojištu
Početak Prvog svjetskog rata zatekao je Borojevića na Istoku, gdje se hrabro borio protiv Ruskog Carstva. Njegovi uspjesi na tom bojištu nisu prošli nezapaženo, ali povijesne okolnosti ubrzo su ga odvele na novo, mnogo značajnije ratište.
Tajni Londonski ugovor, potpisan u proljeće 1915. godine, odigrao je ključnu ulogu u promjeni tijeka rata. Italija, dotadašnji saveznik Austro-Ugarske i Njemačke, napustila je Trojni savez i pristupila Antanti. Ovaj neočekivani preokret otvorio je novo, nikad ranije viđeno bojište na rijeci Soči, na talijansko-austrougarskoj granici. Italija je, kao cijenu svog sudjelovanja u ratu na strani Antante, dobila obećanje velikih dijelova Dalmacije i istočne jadranske obale nakon predviđenog vojnog poraza Austro-Ugarske. Ovaj ugovor ne samo da je promijenio vojno-političku kartu Europe, već je postao i kamen spoticanja u postratnim pregovorima, potičući daljnje sukobe i utječući na uspon fašizma, no to je tema za neko drugo, posebno propitivanje.
Premještaj Borojevića na novo talijansko bojište bio je strateški potez. Prvi svjetski rat, često zanemaren u sjeni Drugog svjetskog rata, bio je zapravo krvava klaonica. Iako su austrougarske vlasti u početku rata obećavale svojim vojnicima povratak kući do Božića 1914., ovaj “rat koji će okončati sve ratove” pretvorio se u beskrajnu tragediju na svim frontovima.
Lav sa Soče: Borojevićeva genijalnost na talijanskom bojištu
Borojevićeva premještanja na bojište na rijeci Soči pokazala su se kao pun pogodak za austrougarsku vojsku. Njegova taktička genijalnost i sposobnost vođenja trupa u najtežim uvjetima brzo su ga proslavile kao “Lava sa Soče”. Bitke na Soči bile su jedne od najkrvavijih i najdugotrajnijih sukoba Prvog svjetskog rata. Borojević je nebrojeno puta uspio zaustaviti nadmoćnije talijanske napade, pokazujući izvanrednu sposobnost u organizaciji obrane i kontranapada.
Dvanaest bitaka na Soči: Simbol otpora
Od 1915. do 1917. godine, na rijeci Soči odigralo se čak dvanaest krvavih bitaka. Ove bitke postale su simbolom nepopustljivog otpora austrougarske vojske, unatoč sve većim gubicima i sve lošijoj opskrbi. Borojević je u tim borbama stekao neupitni ugled, ne samo kod svojih trupa, već i kod neprijatelja. Njegove pobjede na Soči predstavljale su ključne trenutke u ratu za Austro-Ugarsku, odgađajući njezin konačni pad.
“On je bio komandant svima iz austrougarskih krajeva, borio se za habsburšku krunu…”, ističe povjesničar Tvrtko Jakovina, naglašavajući Borojevićevu lojalnost Carstvu. Njegovi vojnici, koji su dolazili iz raznih dijelova Monarhije, uključujući i Hrvate, slijedili su ga bez pogovora, diveći se njegovoj strategiji i hrabrosti. Borojević je bio poznat po tome što je svoje trupe držao blizu, dijeleći s njima nedaće ratnog života. Njegova sposobnost da motivira vojnike u beznadnim situacijama bila je legendarna.
Uspjesi koji nisu spasili carstvo
Iako je Borojević postigao iznimne vojne uspjehe i uspio sačuvati od kolapsa južni front, njegove pobjede nisu mogle zaustaviti konačni raspad Austro-Ugarske Monarhije. Vojna nadmoć Antante, iscrpljenost središnjih sila i unutarnji nemiri bili su presudne faktore koji su doveli do sloma Carstva krajem 1918. godine.
Unatoč njegovoj besprijekornoj službi, Borojević je ostao razočaran načinom na koji je Monarhija postupila s njim i njegovim trupama. Kad je Austrija kapitulirala, Borojević je, odbijajući se predati talijanskoj vojsci, predao svoju vojsku novoproglašenom Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba, čime je izbjegao poniženje.
“Borojević je bio komandant svima iz austrougarskih krajeva, borio se za habsburšku krunu, bio je srpskog podrijetla. Nije puno napisano o njemu. Sve su to razlozi zašto smo ga maknuli u stranu. A trebao bi, i zaslužuje biti barem toliko prepoznatljiv koliko su Hedervary, Supilo ili Jelačić.”
Poslijeratni život: Odbačen od svih
Kraj Prvog svjetskog rata označio je početak kraja i za Borojevića. S raspadom Austro-Ugarske, on se našao u poziciji osobe koja nikome nije odgovarala. Nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), smatrala ga je neželjenim ostatkom omražene monarhije. Za mnoge Hrvate i Srbe, Borojević je bio simbol prošlosti koju su željeli zaboraviti, a njegove zasluge na strani Austro-Ugarske, pogotovo u borbi protiv Srbije, nisu mu priskrbile naklonost.
Komunistički režim koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata, Borojevića je svrstao u red “reakcionarnih” vojnika i neprijatelja naroda, baš kao što su to činili s banom Jelačićem. Njegovo služenje caru i borba za Habsburšku krunu bili su u suprotnosti s novim ideološkim poretkom. U Titovoj Jugoslaviji, priče o carskim časnicima poput Borojevića bile su potisnute, a on je klasificiran kao “klasno nepodoban”.
Modernu Hrvatsku, koja svoj identitet i vojni narativ uglavnom gradi na iskustvima Domovinskog rata, Borojević predstavlja kao komplikovanu povijesnu figuru. Njegovo srpsko podrijetlo, unatoč njegovom vlastitom izjašnjavanju kao Hrvat i cjelokupnoj karijeri posvećenoj interesima Kraljevine Hrvatske-Slavonije unutar Monarhije, predstavlja prepreku za njegovo potpuno prihvaćanje kao hrvatske povijesne ličnosti.
Zaborav i historiografska rupa
Tvrtko Jakovina, ugledni hrvatski povjesničar, kritizirao je dugogodišnji zaborav i neadekvatan tretman Svetozara Borojevića u hrvatskoj historiografiji. U razgovoru za Index 2017. godine, Jakovina je istaknuo kako je Borojević “bez obzira što je on o sebi kasnije govorio da je Hrvat, nikad nije prestao biti Svetozar i nikada nije prestao biti potomak pravoslavne srpske obitelji.”
Jakovina objašnjava da su nacionalisti iz različitih tabora Borojevića izbacili iz nacionalnih povijesnih baština. Za Srbe, bio je Hrvat koji se borio protiv Srbije; za Hrvate, Srbin koji se borio za Austro-Ugarsku. U Kraljevini Jugoslaviji, bio je neprijatelj jer je uspješno ratovao za Austro-Ugarsku. U Titovoj Jugoslaviji, bio je “kraljevski vojnik” i klasno nepodoban. Sve je to stvorilo značajnu “rupu u historiografiji” o njemu. Jakovina zaključuje da Hrvatska nije dovoljno “ozbiljna oko svoje povijesti”, te da politika često želi graditi sentimente na prošlosti, umjesto da je istinski razumije.
Posljednje godine i smrt u bijedi
Nakon raspada Monarhije, Borojević se, razočaran i bez daljnje vojne uloge, povukao iz javnog života. Živio je u Austriji, daleko od svoje domovine, suočen s financijskim poteškoćama i sve većom usamljenošću. Umro je u austrijskom gradiću Klagenfurtu 23. svibnja 1920. godine, nedugo nakon propasti države za koju se borio, u potpunoj bijedi i zaboravu.
Njegova smrt u siromaštvu, nakon što je vodio milijunske armije i branio carstvo, predstavlja tragičan kraj jedne iznimne karijere. Njegova ostavština, iako bogata vojnim uspjesima, ostala je obilježena kontroverzama i nacionalnim podjelama, što je dovelo do njegovog gotovo potpunog brisanja iz kolektivne memorije.
Borojević danas: Potrebno preispitivanje nacionalnih narativa
Svetozar Borojević ostaje jedna od najkontroverznijih i najzaboravljenijih ličnosti hrvatske povijesti. Njegova priča postavlja važna pitanja o tome kako tumačimo prošlost, kako definiramo nacionalne heroje i kako se odnosimo prema kompleksnim identitetima u višenacionalnom kontekstu. Je li moguće premostiti nacionalne podjele i priznati doprinos pojedinaca koji su služili različitim, pa čak i suprotstavljenim interesima, ovisno o povijesnom trenutku?
Povjesničari poput Tvrtka Jakovine pozivaju na dublje i objektivnije preispitivanje Borojevićeve uloge. Njegov vojni genij ne može se poreći, a njegove obrane na Soči spasile su milijune života i odgodile konačni kolaps Carstva. No, njegov identitet, kao i njegove lojalnosti, ostaju predmet rasprave.
U suvremenoj Hrvatskoj, koja nastoji definirati svoju povijest i graditi nacionalni ponos, postavlja se pitanje: Mogu li se suočiti s nasljeđem poput Borojevićevog, koje ne uklapa u jednostavne narative? Može li se Borojević, bez obzira na podrijetlo i odluke, prepoznati kao dio šire europske vojne povijesti, a time i kao dio složene hrvatske prošlosti?
Pros i Cons Borojevićeve ostavštine
Kada govorimo o Svetozaru Borojeviću, važno je sagledati njegovu ostavštinu s obje strane:
- Prednosti (Pros):
- Izvanredan vojni strateg i zapovjednik; smatra se jednim od najsposobnijih vojskovođa Prvog svjetskog rata.
- Pokazao je iznimnu hrabrost i sposobnost u obrani južnog fronta Austro-Ugarske, spasivši velik broj života i odgodivši kolaps Carstva.
- Bio je jedini feldmaršal nenjemačkog podrijetla u austrougarskoj vojsci, što svjedoči o njegovom iznimnom talentu i uspjehu.
- Njegova taktika i vodstvo na bojištu kod Soče ostavili su trajni trag u vojnoj povijesti.
- Iako je služio Austro-Ugarskoj, njegovo izjašnjavanje kao Hrvat i činjenica da je rođen na hrvatskom tlu zaslužuju razmatranje u kontekstu hrvatske povijesti.
- Nedostaci (Cons):
- Služio je i borio se za Austro-Ugarsku Monarhiju, državu koja je u određenom povijesnom trenutku bila neprijatelj srpskoj državi, te je zbog toga bio neprihvatljiv u Kraljevini Jugoslaviji i komunističkoj Jugoslaviji.
- Njegovo srpsko podrijetlo, unatoč deklariranju kao Hrvat, predstavlja problematičnu točku u hrvatskom nacionalnom narativu, posebno u kontekstu modernih nacionalnih identiteta.
- Karijera mu je završila u bijedi i zaboravu, što je tragičan ishod za tako istaknutog vojnog vođu.
- Nedovoljna historiografska obrada i nedostatak interesa za njegov lik i djelo u javnosti.
FAQ: Najčešća pitanja o Svetozaru Borojeviću
1. Tko je bio Svetozar Borojević?
Svetozar Borojević bio je hrvatski vojskovođa srpskog podrijetla, rođen 1856. godine u selu Umetić kod Kostajnice. Bio je feldmaršal austrougarske vojske i smatra se jednim od najuspješnijih stratega Prvog svjetskog rata, poznat po svojim obranama na rijeci Soči.
2. Zašto je Borojević bio toliko značajan u Prvom svjetskom ratu?
Borojević je bio ključan u obrani južnog fronta Austro-Ugarske protiv Italije. Njegove pobjede u dvanaest krvavih bitaka na rijeci Soči zaustavile su talijanske napade i spasile Monarhiju od bržeg raspada. Njegove taktičke sposobnosti i vodstvo donijeli su mu nadimak “Lav sa Soče”.
3. Je li Borojević bio Hrvat ili Srbin?
Svetozar Borojević rođen je u pravoslavnoj srpskoj obitelji, ali se u kasnijem životu deklarirao kao Hrvat i služio je Austro-Ugarskoj Monarhiji, u sklopu koje su bile hrvatske zemlje. Ovo dualno pitanje identiteta, zajedno s njegovim vojnim savezima, čini njegovu ličnost kompleksnom i predmetom rasprave.
4. Zašto je Borojević danas uglavnom zaboravljen u Hrvatskoj?
Borojević je postao “neodgovarajući” za nove države nastale nakon Prvog svjetskog rata. Kraljevina SHS ga je smatrala ostatkom omražene Austro-Ugarske. Komunistički režim ga je etiketirao kao neprijatelja i klasno nepodobnog. Moderna Hrvatska često ima poteškoća s prihvaćanjem povijesnih ličnosti koje ne uklapaju u strogo definiran nacionalni narativ, pogotovo zbog njegovog podrijetla i služenja Monarhiji.
5. Kako je Borojević proveo svoje posljednje dane?
Nakon raspada Austro-Ugarske, Borojević je živio u Austriji u teškim financijskim uvjetima. Umro je u siromaštvu u Klagenfurtu 1920. godine, nedugo nakon smrti svoje supruge, u potpunoj bijedi i zaboravu.
6. Jesu li postojale slične ličnosti u hrvatskoj povijesti kao Borojević?
Dok je Borojević jedinstven po svom statusu feldmaršala i vojnim uspjesima u Prvom svjetskom ratu, postoje druge povijesne ličnosti koje su bile na rubu nacionalnih identiteta ili čije su karijere bile obilježene složenim političkim okolnostima. Primjerice, ban Josip Jelačić, iako nacionalni junak, također je služio caru i borio se za očuvanje Monarhije, što je također predmet analize i interpretacije.
7. Gdje se mogu pronaći detaljnije informacije o Svetozaru Borojeviću?
Detaljnije informacije o Svetozaru Borojeviću mogu se pronaći u stručnim povijesnim knjigama, znanstvenim člancima te u arhivskoj građi, iako je potrebno naglasiti da je količina dostupne historiografije o njemu znatno manja u usporedbi s drugim poznatim vojskovođama. Neki od ključnih izvora su radovi povjesničara koji su se bavili razdobljem Prvog svjetskog rata i poviješću Austro-Ugarske.
Leave a Comment