U srcu Dalmacije, točnije u Šibensko-kninskoj županiji, situacija u hitnoj medicini dosegla je točku usijanja. Ne radi se o uobičajenim hitnim stanjima, već o unutarnjoj pobuni dijela zdravstvenih djelatnika koji su na noge podigli uzbunu zbog značajnih poteškoća u komunikaciji s novim kolegom, liječnikom iz Irana. Ključni problem? Jezična barijera koja, kako tvrde, ugrožava sigurnost pacijenata i efikasnost rada cijelog tima. Iako je nedostatak liječničkog kadra u Hrvatskoj, nažalost, postao svakodnevica, ovaj slučaj otvara sasvim nove dileme o tome kako rješavamo taj problem i kakve su posljedice u praksi.
Jezična barijera kao nevidljivi neprijatelj pacijenata
Priče koje dopiru iz drniške Hitne pomoći više zvuče kao zaplet iz nekog dramskog serijala, nego kao svakodnevica zdravstvene ustanove. Umjesto da se fokusiraju isključivo na pružanje medicinske skrbi, medicinske sestre i drugi djelatnici nerijetko se nađu u ulozi simultanih prevoditelja, a nerijetko i u situacijama koje graniče s apsurdom. Jedan od svjedoka, izvor s Hitne pomoći u Drnišu, za Net.hr je ispričao potresnu anegdotu:
“Sve intervencije prevodim. Čovjek nam je doveo sina na inhalaciju, radi u školi i shvatio je da doktor natuca jezik. Rekao mu je – možemo se sporazumjeti na engleskom, što nije očekivao. Onda je uključio Chat GPT da se ne osramoti totalno.”
Ova priča, uz svu svoju bizarnost, razotkriva dublji problem. Liječnik, kako tvrde ogorčeni zaposlenici, preferira engleski jezik u komunikaciji, iako je u Hrvatskoj već desetak godina i medicinu je završio u Splitu, i to na engleskom jeziku. Njegovo znanje hrvatskog, prema svjedočenjima, svedeno je na puku osnovu, nedovoljnu za složeni rad u hitnoj službi, pogotovo kada su pacijenti starije životne dobi, izolirani u ruralnim područjima, koji engleski jezik, s blagim riječima, ne govore.
“Zamislite, odete u neko selo s jednim ili dva stanovnika od devedeset godina i vi njega idete ispitivati nešto na engleskom”, upozorava sugovornik, naglašavajući apsurdnost situacije. Nije teško zamisliti nelagodu, ali i potencijalnu opasnost kada pacijent, u trenutku ranjivosti i straha, ne može jasno komunicirati svoje simptome ili kada liječnik ne može precizno shvatiti što pacijent pokušava reći.
Deset godina u Hrvatskoj – zašto nije naučio jezik?
Činjenica da liječnik već jedno desetljeće boravi i radi u Hrvatskoj, te je medicinsko obrazovanje stekao na hrvatskom sveučilištu, dodatno pojačava nezadovoljstvo zaposlenika. Smatraju da je bilo dovoljno vremena i prilika za usvajanje hrvatskog jezika na razini koja bi omogućila nesmetanu komunikaciju u profesionalnom okruženju.
“Ne može reći nitko da nije imao vremena naučiti hrvatski”, naglašava izvor, dodajući kako su ranije medicinske sestre često morale preuzimati dvostruku ulogu – svoju i liječničku, kada je riječ o prevođenju. Ta situacija nije samo zamorna, već i potencijalno opasna, jer zdravstveni radnici koji su educirani za specifične poslove preuzimaju zadatke za koje možda nisu u potpunosti educirani, a to može dovesti do pogrešaka.
“To je bio show program. On priča engleski, a ovo dvoje hrvatski”, opisuje rad u smjenama gdje članovi tima nisu govorili istim jezikom. Iako naglašava da osobno nema ništa protiv kolege, ističe da je problematično preuzimanje njegovih obaveza. “Otvoreno sam rekao da neću raditi poslove doktora. Simultani prevoditelj biti neću”, kategoričan je djelatnik.
Pacijentima je neugodno, liječnici se distanciraju
Problem jezične barijere nije izoliran samo na drnišku Hitnu pomoć. Slična iskustva bilježe se i u Šibeniku, gdje je liječnik također ranije radio. Medicinske sestre izražavaju sućut prema pacijentima koji se nađu u ovakvoj situaciji.
“Pacijentima je neugodno kada liječnik ne zna jezik”, svjedoči jedna medicinska sestra. “Smatram da bismo trebali imati liječnike koji znaju naš jezik, a ne da sestra u većini slučajeva bude i prevoditelj, sestra i doktor.” Ovo svjedočanstvo dodatno naglašava pritisak na medicinske sestre, koje već sada obavljaju izuzetno zahtjevan posao, a dodatno im se nameće teret prevođenja, koji zahtijeva i određeno znanje medicinske terminologije na dva jezika.
Uloga medicinskih sestara: više od pukog medicinskog osoblja
Ova situacija postavlja pitanje o tome koliko smo kao sustav spremni podržati strane liječnike koji dolaze raditi u Hrvatsku. Dok s jedne strane želimo popuniti nedostatak kadra, s druge strane moramo osigurati da takvi stručnjaci mogu nesmetano i sigurno obavljati svoj posao, a da se postojećim zaposlenicima ne nameće dodatni teret. Medicinske sestre, iako izuzetno sposobne i profesionalne, ne bi smjele biti primarni kanal komunikacije između liječnika i pacijenta, jer to može dovesti do preopterećenja, grešaka u prijenosu informacija, pa čak i do narušavanja povjerenja pacijenta u zdravstveni sustav.
Ravnatelj Hitne: Liječnik ima certifikat, nema službenih pritužbi
Ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije, Tomislav Jukić, iznosi drugačiju perspektivu. Tvrdi da liječnik posjeduje potrebni certifikat o poznavanju hrvatskog jezika i da službenih pritužbi nije bilo.
“Ako nam prilože certifikat o poznavanju jezika te na razgovoru vidimo da se mogu sporazumijevati i da razumiju struku, nema problema”, rekao je Jukić, napominjući da s liječnikom osobno nije razgovarao na hrvatskom.
Naknadno su iz Zavoda potvrdili da liječnik ima potvrdu o znanju hrvatskog jezika na razini B2, što je prema europskom referentnom okviru za jezike napredna razina sposobnosti. Također, Ministarstvo zdravstva je potvrdilo da dotični liječnik ispunjava sve zakonske uvjete za rad u Hrvatskoj te da nije zaprimljena nikakva službena žalba ili pritužba.
Formalni papiri vs. stvarna praksa
Ova izjava ravnatelja, iako formalno točna, nimalo ne umanjuje zabrinutost i frustraciju zaposlenika na terenu. Certifikat o poznavanju jezika, pogotovo na razini B2, ne jamči tečnost u govoru niti sposobnost snalaženja u stresnim i hitnim situacijama. Svakodnevna praksa često pokazuje da se, unatoč dobivenim certifikatima, jezična barijera i dalje osjeti, pogotovo kada su u pitanju specifični dijalekti, žargoni ili kada pacijenti koriste narodne izraze koje ni izvorni govornici ne bi uvijek razumjeli bez dodatnog pojašnjenja.
Nedostatak službenih pritužbi ne znači nužno da problema nema. Mnogi zaposlenici nerado službeno podnose pritužbe, bojeći se potencijalnih sankcija, osobnih problema ili jednostavno smatrajući da se ništa neće promijeniti. Radije se oslanjaju na neslužbene razgovore i pokušavaju problem riješiti unutar tima, što se u ovom slučaju, očito, pokazalo nedovoljnim.
Rješenje koje se udaljava od pacijenta
Ovaj slučaj naglašava važan aspekt uvoza strane radne snage u zdravstveni sektor. Iako je razumljivo da Hrvatska traži liječnike iz inozemstva kako bi popunila kronični nedostatak, postavlja se pitanje jesmo li dovoljno posvetili pažnje tome kako se ti strani liječnici integriraju u naše zdravstvene sustave. Formalno ispunjavanje uvjeta, poput posjedovanja certifikata o poznavanju jezika, samo je jedan dio priče. Ono što je ključno, a što se očito ovdje ne događa na zadovoljavajućoj razini, jest sposobnost nesmetane komunikacije s pacijentima i kolegama u realnim, često stresnim uvjetima rada.
Korištenje prevoditeljskih alata poput ChatGPT-a, iako možda privremeno rješenje za izbjegavanje “totalnog sramoćenja”, nipošto nije zamjena za tečno i precizno komuniciranje u medicini. Medicinska terminologija, nijanse u opisu simptoma, empatija i izgradnja povjerenja – sve su to elementi koji se gube u prijevodu, pogotovo kada se oslanjamo na automatizirane sustave ili kada se jedan član tima mora baviti prevođenjem umjesto svojim osnovnim zadatkom.
Potencijalni rizici i budući izazovi
Nezadovoljni djelatnici Hitne pomoći ukazuju na ono što mnogi možda ne vide na prvi pogled: formalni papiri nisu dovoljni. U hitnoj medicini, gdje su sekunde ključne, a neprecizna komunikacija može dovesti do kobnih posljedica, sposobnost brzog i jasnog sporazumijevanja je od vitalne važnosti. Problem se ne tiče samo samog liječnika, već cijelog sustava koji bi ga trebao podržati u učenju jezika i integraciji, kao i zaštititi pacijente i postojeće osoblje od potencijalnih rizika.
Šibensko-kninska županija, kao i cijela Hrvatska, suočava se s dugoročnim problemom nedostatka liječnika, posebno specijalista. U takvim uvjetima, često se pribjegava rješenjima koja se čine lakšima na kratki rok. Međutim, kao što primjer iz Drniša pokazuje, takva rješenja mogu dugoročno stvoriti nove, složenije probleme.
Potrebno je pronaći balans između potrebe za popunjavanjem radnih mjesta i osiguravanja kvalitete i sigurnosti medicinske skrbi. To podrazumijeva:
Intenzivnije programe učenja jezika: Osigurati tečajeve hrvatskog jezika prilagođene medicinskom osoblju, s naglaskom na stručnu terminologiju i konverzacijske vještine.
Mentorski programi: Upareni strani liječnici s iskusnim kolegama koji bi im pomogli u prilagodbi i učenju.
Realnija procjena znanja jezika: Umjesto oslanjanja isključivo na certifikate, provoditi praktične testove komunikacijskih vještina u realnim situacijama.
Transparentnost: Otvorena komunikacija sa zaposlenicima o dolasku novih kolega i rješavanju potencijalnih problema.
Podrška postojećem osoblju: Prepoznati i vrednovati trud osoblja koje se suočava s ovakvim izazovima, te im osigurati adekvatnu podršku i rasterećenje.
Dok se ti koraci ne poduzmu, priče poput one iz Drniša ostat će podsjetnik da rješavanje krize zdravstvenog osoblja zahtijeva više od pukog popunjavanja upražnjenih mjesta – zahtijeva sustavan pristup koji stavlja sigurnost pacijenta i dobrobit zaposlenika na prvo mjesto.
Često postavljana pitanja (FAQ)
P: Zašto je jezična barijera problem u hitnoj medicini?
O: U hitnoj medicini, precizna i brza komunikacija je ključna. Jezična barijera može dovesti do nesporazuma oko simptoma pacijenta, dijagnoze, ali i uputa za daljnje liječenje. Pogrešno shvaćena informacija može imati ozbiljne, čak i po život opasne posljedice za pacijenta. Također, otežava rad cijelog tima, stvara dodatni pritisak na medicinske sestre koje postaju prevoditelji, te može narušiti povjerenje pacijenta.
P: Što znači certifikat o poznavanju jezika B2 razine?
O: Razina B2 prema Europskom referentnom okviru za jezike (CEFR) označava “naprednog korisnika” jezika. Osoba na toj razini može razumjeti glavne ideje složenih tekstova o konkretnim i apstraktnim temama, uključujući tehničke rasprave u svojoj struci. Može komunicirati sa stanovništvom tečno i spontano, bez napora za obje strane. Međutim, praksa pokazuje da ovakva razina ne znači uvijek potpunu spremnost za rad u specifičnom, stresnom okruženju poput hitne medicine, gdje su važni i sleng, dijalekti te sposobnost snalaženja u nepredviđenim situacijama.
P: Jesu li sustavi poput ChatGPT-a prikladni za komunikaciju u hitnoj medicini?
O: Sustavi poput ChatGPT-a mogu biti korisni u nekim situacijama za generiranje teksta ili prijevod jednostavnijih fraza, ali nipošto nisu prikladna zamjena za direktnu i tečnu komunikaciju u hitnoj medicini. Oni ne razumiju medicinski kontekst, empatiju, neverbalnu komunikaciju, niti su u stanju uhvatiti nijanse koje su ključne za točnu dijagnozu i komunikaciju s pacijentom. Njihova upotreba u hitnoj medicini može dovesti do ozbiljnih grešaka.
P: Koliko dugo bi strani liječnik trebao učiti hrvatski jezik?
O: Ne postoji univerzalan vremenski okvir jer učenje jezika ovisi o pojedincu, njegovoj motivaciji, intenzitetu učenja i okruženju. Međutim, kada strani liječnik radi u Hrvatskoj duži niz godina, očekuje se da postigne znatnu razinu poznavanja jezika, dovoljnu za samostalno i sigurno obavljanje svog posla. Sustavi bi trebali ponuditi podršku u tom procesu, poput organiziranih tečajeva i mentorstva.
P: Što ako zaposlenici Hitne pomoći ne žele službeno podnijeti pritužbu?
O: Nerazumijevanje ili strah od podnošenja službenih pritužbi čest je problem. Institucije bi trebale osigurati mehanizme za anonimno prijavljivanje problema ili poticati kulturu otvorenog dijaloga gdje se poteškoće mogu iznijeti bez straha od sankcija. Ravnatelji i voditelji trebaju biti proaktivni u prepoznavanju problema, čak i kada nisu službeno prijavljeni, te poduzimati korake za njihovo rješavanje.
Leave a Comment