Posljednjih nekoliko tjedana ponovno smo svjedoci polaigranih političkih analize, koje u ime ozbiljnih stručnjaka često brze i jednostrane interpretacije događaja. Nažalost, činjenice i realne posljedice često bivaju zamijenjene šablonskim izjavama i propagandnim narativima, a jedan od najzastupljenijih “analitičara” na HRT-u u posljednje vrijeme jest profesor Tomislav Sunić. Njegove izjave izazvale su buru reakcija, a posebno su pobudile pitanja o pravoj pozadini njegovih tvrdnji o tome da su određene teritorije, poput Krima ili Donbasa, “prirodno ruske”, te što to znači za međunarodno pravo i suverenitet država. No, što stoji iza takvih tvrdnji i koje su nam poruke skrivene u njegovim analizama? Pogledajmo dublje.
Situacija na ukrajinskom političkom nebu: analiza s više razina
Hrvatski kontekst i problematizacija legitimnosti analitičara
Ne možemo ignorirati činjenicu da su se takvi komentari pojavili upravo u trenutku kada međunarodna zajednica, a naročito Hrvatska, sve više osluškuje i permeira razne političke i sigurnosne dileme vezane za Ukrajinu. Analize poput Sunićevih često se koriste za nametanje nepovoljnog stava prema Ukrajini, a u isto vrijeme ističu narative koji podržavaju rusku stratešku poziciju na istočnoj ukrajinskoj granici i u Krimu.
No, važno je uočiti da takvi analitičari ne dolaze iz vakuuma. Često su povezani s određenim ideološkim ili političkim skupinama koje imaju interese u širenju utjecaja ili kreiranju određene slike o sukobu. Sunić, primjerice, svoju poziciju temelji na ideologijama koji zagovaraju skepticizam prema euroatlantskim saveznicima i podržavaju narative o tvrdoj rusiifikaciji teritorija koji su desetljećima smatrani dijelom Ukrajine.
Razumijevanje tvrdnji o “prirodnosti” regija Rusiji
Od ključnog je značaja razumjeti što podrazumijevaju tvrdnje poput “Krim je povijesno ruski” ili “Donbas gravitira prema Rusiji”. Takve tvrdnje proizlaze iz pogrešnog tumačenja povijesti i teritorijalnih granica, koje često koriste netočne ili prenapuhane povijesne argumente kako bi opravdale teze o “prirodnoj pripadnosti”.
U stvarnosti, povijest je kompleksna i uvijek je nejasno odrediti gdje završava “prirodna” pripadnost, a gdje započinju političke granice. Velike promjene granica uslijed ratova, mirovnih sporazuma i etničkih migracija unose dodatnu složenost. Na primjer, Krim je vlasništvo Rusije od 18. stoljeća, ali je od tada bio dio Ruske carske imperije, SSSR-a, te je 1954. godine prenesen ukrajinskoj SSR-u od strane Nikite Hruščova. Ideja o “prirodnoj” pripadnosti na povijesnim osnovama danas je vrlo sporna, jer ne odražava aktualne međunarodne norme o teritorijalnom integritetu.
Iza kulisa tvrdnji: neki od interesa i mehanizama
Ideološki okviri i geopolitika
Ti narativi često imaju dublje korijenje u geopolitici i ideologiji koja teži slabljenju EU-a i NATO-a, te jačanju utjecaja Rusije u istočnoj Europi. Analitičari poput Sunića često ističu kako su “zapadne sile” i njihova proširena prisutnost, poput NATO-a ili EU, izazov “prirodnim” granicama koje Rusija smatra svojom sferom interesa. U tom kontekstu, tvrdnje o “prirodnosti” ruskih teritorija nisu ničim drugim nego oblik strategije opravdavanja širenja ruskog utjecaja na štetu suvereniteta država poput Ukrajine.
Faktori i financijski utjecaji
Moguće je da takve izjave nisu samo odraz osobnih uvjerenja, već i promoviranja određenih interesa, bilo ekonomske prirode, bilo sporazuma o informacijskom ratovanju. Ruski oligarsi poput Konstantina Malofejeva financijski podržavaju organizacije i pojedince koji oblikuju alternativne narative, a njihova je ciljno usmjerena strategija relativiziranja ukrajinskog sukoba i minimiziranja ruskih krvavih intervencija u regiji.
Pravni aspekti i međunarodna regulativa: što zakoni kažu?
Sukob s međunarodnim pravom
Tvrdnje da su određene regije “prirodno ruske” i da je njihova nepriznata invazija “povijesno opravdana” u suprotnosti su s osnovnim političkim pravom koje propisuje suverenitet i teritorijalni integritet država. Međunarodno pravo, potpisom Ugovora o nepromjenjivosti granica i Rezolucije UN-a 68/262, jasno ističe da je svaka neformalna promjena granica jednostrano nelegalna.
Takve “nerealne” tvrdnje zapravo služe za stvaranje uvjeta u kojima se neutraliziraju međunarodne sankcije ili kazne za agresivno ponašanje. Praksa kaznjenih država pokazuje da legitimno povlačenje granica putem ratova ili referenduma pod nadzorom međunarodnih institucija može donijeti legalne promjene, ali promidžba poput Sunićeve podgrijava konfliktnu klimu i izaziva podjele.
Zaključak: što nam poručuju ove analize i zašto ih trebamo kritički sagledati?
Dobro je razumjeti da su takvi narativi često oblikovani s ciljem izazivanja osjećaja nesigurnosti, podjele i odgađanja rješenja sukoba. Kroz njih se promiču ideje da postoje “prirodne” i “ilegale” granice, što može poticati na ignoriranje međunarodno priznatih propisa.
Za hrvatsku i širu javnost važno je znati da je povijest slojevita, a legitimnost granica odražava međunarodno pravo i volju stanovništva. Takve izjave, umjesto da potiču konstruktivnu diskusiju, često služe kao alat za širenje dezinformacija i podgrijavanje podjela unutar Europe.
Najčešća pitanja (FAQ)
1. Je li moguće da su regije poput Krima i Donbasa “prirodno ruske”?
Ne, to je vrlo složena i često manipulativna tvrdnja. Povijesne, etničke i političke realnosti su mnogo složenije. Međunarodno pravo definira teritorijalni suverenitet na temelju međunarodnih ugovora i odobrenja, a tvrđenje o “prirodnosti” često se temelji na povijesnim interpretacijama koje ne podupiru pravne norme.
2. Zašto neki analitičari tvrde da je Rusiji “pripadaju” te regije?
Takve tvrdnje često su povezane s ideologijama koje zagovaraju rusku ekspanziju, očuvanje sfera utjecaja ili negiranje međunarodno prihvaćenih granica. Također, mogu biti financijski ili politički motivirani, jer potpomažu rusku strategiju širenja utjecaja u Europi i svijetu.
3. Kakve posljedice imaju takve izjave na međunarodnu situaciju?
Negiranje međunarodnih granica, podvale o “prirodnosti” teritorija i stvaranje alternativnih narativa mogu povećati razinu tenzija i otežati diplomatska rješenja sukoba. Takvi narativi oslabljuju međunarodni konzensus, te mogu dovesti do produbljenja konflikata i podjele unutar zajednica.
4. Kako se treba suprotstaviti sličnim tvrdnjama?
Ključno je imati čvrste izvore informacija, kritički pristupati tvrdnjama i promovirati znanstveno potvrđene činjenice. Također, edukacija javnosti o međunarodnom pravu i povijesnim realnostima važan je alat za suzbijanje dezinformacija.
5. Koje su prednosti i mane takvih analiza?
- Pros: Iskreno izražavanje mišljenja, poticanje kritičkog razmišljanja, mogućnost za dodatnu analitiku.
- Cons: Širenje dezinformacija, podrivanje legitimiteta međunarodnog prava, poticanje podjela i sukoba.
Zaključno, važno je uvijek sagledavati bilo kakvu analizu s više kutova i kritički je procjenjivati prema dostupnim činjenicama i međunarodnim standardima. Samo tako možemo zaštititi istinu i osigurati mirnu budućnost.





Leave a Comment