Ksenofoobija u hrvatskom društvu postaje tema koja se sve ozbiljnije analizira u akademskim krugovima, ali i na terenu, u lokalnim zajednicama i medijima. Kad govorimo o ksenofobiji, često mislimo na strah od različitosti, ali njezina jačina proizlazi iz složene mreže ekonomskih pritisaka, političkih narativa i društvene dinamike koja mijenja kako percipiramo ljude koji dolaze iz inozemstva ili traže sigurnost u našoj zemlji. U ovom članku fokus je na strancima, radnicima iz drugih država i tražiocima azila, ali nit vodilja ostaje isti: kako razumjeti uzroke, koje su konkretne posljedice i što možemo učiniti da bi Hrvatska ostala sigurnija, pravednija i otvorenija prema onima kojima je najpotrebnija zaštita.
Kontekst vremena i društveni ton
U posljednjem desetljeću promijenio se način na koji gledamo na migracije i prisutnost stranaca u javnom prostoru. Usporedba s prije petnaest godina pokazuje jasnu promjenu: javnost je postala osjetljivija na pojavu ljudi koji dolaze iz izvan Europe ili traže azil, a društveni ton često se okreće prema sigurnosnim okvirima i kontrolama granica. Takav kontekst doprinosi povećanoj vidljivosti stranca u svakodnevnom životu, što istovremeno povećava i rizik od diskriminacije ako nije podržan institucionalnim mjerama pravne zaštite i socijalne inkluzije. Kao rezultat, mnogi promatrači primjećuju kako se manji incidenti pretvaraju u veće diskurse o prijetnji i kulturološkim razlikama, a to ponašanje se širilo i na radne odnose, posebno prema stranom osoblju i radnicima u sektoru industrijske proizvodnje i usluga.
Do danas je jasno da krug izazova nije samo lokalni. Mnogo zemalja, uključujući Hrvatsku, sudjeluje u širem europskom obrascu kojim migracije doživljavaju kroz prizmu kontrole i sigurnosti. U ovom okruženju, poruke koje iskazuju sumnju prema stranim radnicima ili tražiteljima azila lako prelaze iz javne debate na svakodnevnu rutinu – od interakcija na radnom mjestu do reagiranja policijskih i pravosudnih tijela. U takvom kontekstu, ksenofobija se ne očituje samo u izoliranim provokacijama, već postaje dio šireg obrasca ponašanja i očekivanja u odnosu na “drugo”.
Važno je razumjeti i temporalnu dinamiku: od 2015. godine, kada su javni osjećaji odgovornije reagirali na migracijsku temu, do danas vidimo promjene u retorici i praksama. Tijekom tih godina zabilježen je porast govora koji ljudima koji dolaze iz inozemstva pripisuje karakterno ili kulturološke prijetnje, što se reflektiralo u svakodnevnim interakcijama i na razini politika. Iako mnogi građani Hrvatskoj ne dijele te stavove, postoje segmenata društva koji se oslanjaju na jednostavne narative o sigurnosti i identitetu. To stvara plodno tlo za diskriminaciju i nasilje iz mržnje, iako je istovremeno važno naglasiti da značajan dio građana i dalje zagovara solidarnost i podržava temelje demokratskih vrijednosti.
Upoznavanje uzroka: što potiče ksenofoobiju?
Ksenofoija u Hrvatskoj proizlazi iz zbira različitih faktora, a njihovo međudjelovanje često zasjenjuje jasnu granicu između „mi“ i „oni“. Razumijevanje uzroka ključno je za dizajniranje politika koje štite integraciju, ali i za poticanje javne rasprave koja nije podložna pojednostavljenim stereotipima.
Gospodarska nesigurnost i tržište rada
Ekonomsku tenziju mnogi promatrači vide kao jedan od temeljnih pokretača ksenofoobije. Kada se na tržištu rada pojave stresovi: stagnirajući rast, opterećenja na javne proračune i sve veća konkurencija za poslove u određenim sektorima, stranci postaju lakima metu optužbi za „uzimanje“ radnih mjesta ili prljanje uvjeta rada. Iako realni broj zaposlenih migranata i radnika iz inozemstva varira ovisno o sektoru i regiji, percecija kompeticije često nadmašuje stvarne statistike i postaje okidač za agresivniju retoriku i zahtjeve za jačim kontrolama. Istovremeno, radna mjesta i pristup određenim sektorima postaju simboli sigurnosti – ili prijetnje – ovisno o tome koliko zajednice doživljavaju ekonomske rizike. Takav okvir obeshrabruje otvoren dijalog o inkluziji i pružanju podrške radnicima kojima su potrebne prilike za legitimne i sigurnosne uvjete rada.
Politički i medijski narativi
Mediji i politički diskurs imaju značajan kapacitet da oblikuju percepciju „drugog“. Kada se pojave snažne retorike o migracijama, sigurnosti i identitetu, to često rezultira normalizacijom stava kako su “oni” odgovorni za društvene probleme ili opasnost po zajednicu. U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, određeni akteri koriste jednostavne narative kako bi se fokus prebacio s dubljih uzroka poput ekonomskih nejednakosti ili nerazvijenih politika integracije na pojednostavljene teme poput sigurnosti i kulturne prijetnje. Takav način komunikacije stvara krug u kojem javnost prihvaća uzroke bez šireg razumijevanja, a pojedinci izloženi rizicima diskriminacije reagiraju kroz povlačenje u izolaciju ili borbu za vlastitu vrijednost i dostojanstvo.
Kulturne tenzije i percepcija prijetnje identiteta
Kulturna raznolikost može biti izvor bogatstva, ali ukorijenjena ksenofobija često koristi trenutke kulture koje se percipiraju kao „ugrožene“ ili „ugradive“ u postojeći identitet. Pojave poput straha od gubitka jezika, običaja ili vrijednosti često se upisuju u opasnost koja prijeti društvenom suverenitetu. U praksi, to se manifestira kroz javne diskurse o očuvanju tradicije, školstvu i kulturnim institucijama, gdje se strance i migrante vidi kao konkurenciju za same resurse ili kao činilac koji dijeli zajednicu na manje, čvrsto definiranih grupa. Ipak, mnogi sociolozi naglašavaju da raznolikost bogati socijalnu mrežu, potiče inovacije i tržište rada u kratkom roku, a istovremeno zahtijeva investicije u edukaciju i dijalog kako bi se te koristi pretvorile u stvarnu integraciju i sigurnost za sve građane.
Koje su posljedice ksenofoobije po društvo?
Posljedice ovakvog stanja nisu samo etičke, nego imaju konkretan utjecaj na sigurnost, socijalnu koheziju i ekonomiju. Kratkoročno, povećana diskriminacija i izbjegavanje kontakta s različitima mogu uzrokovati socijalnu izoliranost pojedinaca i zajednica. Dugoročno, neriješene tenzije stvaraju okvir u kojem se nasilje iz mržnje i krivični činovi mogu normalizirati ili čak potaknuti kao vanjski „logični nastavak“ frustracije. Znanstvena literatura ističe da društva koja imaju lošije rješenje za integraciju migranata imaju višu razinu nasilja iz mržnje i veći broj incidenata koji teško da su samo „propust policije“ ili „neuspjeh sudova“; oni su znak dublje rascjepkanosti javnog prostora i nepovjerenja u institucije. U ekonomskom smislu, kratkoročno se može čuti optužbe da strani radnici „koče“ standard života, dok dugoročno pravilne politike integracije mogu povećati potrošnju, potaknuti rast gospodarstva i stvoriti nove prilike na tržištu rada – ali to zahtijeva posvećene napore na edukaciji, usmjeravanju poslova i osiguravanju sigurnosnih mreža.
Iz perspektive ljudskih prava, nedovoljna zaštita tražitelja azila i migranata nije samo problem pravne procedure, nego i moralnog kredita društva. Tražitelji azila često dolaze s iskustvima traume i rizika po njihov život, a njihova sposobnost integracije u zajednicu ovisi o dostupnosti kvalitetne sudske zaštite, jezične potpore, pristupa zdravstvenim i socijalnim uslugama te mogućnosti zapošljavanja na legitimnim uvjetima. Kroz stigmu i izolaciju, oni postaju ranjiva kategorija, što povećava rizik od ekskluzije i socijalnog isključenja. S druge strane, građani i radnici koji osjećaju prijetnju često se suočavaju s privatnim i profesionalnim posljedicama diskriminacije, gubitka samopouzdanja i smanjenja povjerenja u institucije. Sve to smanjuje rezilijentnost cijelog društva pa je važno pozicionirati integraciju ne kao dobrovoljnu opciju, nego kao zajedničku civilizacijsku investiciju.
Što možemo učiniti: praktične strategije za društvo i institucije
Rješavanje ksenofoobije zahtijeva odgovor na više frontova: politika, edukacija, medijsko praćenje i konstrukcija sigurnog okoliša za sve. Slijedi pregled konkretnih pristupa koji su pokazali rezultate u različitim kontekstima i koji se mogu prilagoditi hrvatskom okruženju.
Vlade i politika integracije
Nadležne institucije nose odgovornost za transparentnu i dosljednu politiku upravljanja migracijama i integracijom. To uključuje: jasne smjernice za pristup radu stranih radnika pod legitimnim uvjetima, brže i pravedne procedure za tražitelje azila, te uspostavu podrške kroz obrazovanje, jezične tečajeve i pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama. Važno je da ove politike nisu samo deklarativne, nego aktivno provedene kroz financijske i administrativne mehanizme. Također, nužno je razvijati politike integracije koje potiču kontakt i suradnju između lokalnih zajednica i novopridošlih, uključujući programe mentorstva, praktikanje zajedničkih projekata i zajedničke kulturne događaje koji smanjuju strah i grade povjerenje.
Lokalne zajednice i solidarne prakse
Solidarnost se gradi u lokalnim zajednicama, a mnoge inicijative pokazuju kako se kroz zajedničke akcije mogu razbiti stereotipi. Primjerice, volontiranje, susreti susjedstava, zajedničke radionice jezika i kulture, te partnerstva s nevladinim organizacijama pružaju dublji uvid u živote ljudi koji dolaze iz drugih zemalja. Kvalitetna interakcija u školama, uredima i trgovinama može ukloniti mnoge predrasude prije nego što se one pretvore u nasilje ili diskriminaciju. Šira društvena podrška – kroz budžetske programe za integraciju, poremene asocijacije ili razmjene iskustava – djeluje kao mehanizam otpornosti koji smanjuje rizike ksenofoobije.
Mediji i edukacija: oblikovanje javnog mišljenja
Mediji imaju moćno sredstvo za oblikovanje javnog mišljenja. Odgovorno izvještavanje s kontekstom, činjenicama i humanim pričama može pomoći u razbijanju mitova o migracijama i smanjenju straha. To uključuje i uvažavanje različitih perspektiva koje doprinose konstruktivnoj raspravi. Primjena edukativnih programa u školama i visokim učilištima, koji naglašavaju ljudska prava, demokratske vrijednosti i interkulturalni dijalog, povećava kapacitet građana da različitost vide kao priliku, a ne prijetnju. U praksama ovakvih programa, važan je pristup u sigurnim prostorima gdje učenici mogu postavljati pitanja i istraživati svoju povezanost s ljudima iz različitih kulturnih konteksta bez stigme i osuda.
Praktične napomene: kako migranti i stranci doprinose društvu i sigurnosti
Uloga migranata i stranaca u hrvatskom društvu često ostaje van fokusa širokih diskursa, ali se u mnogim segmentima javnog života oni već integriraju i doprinose. Strani radnici obogaćuju gospodarstvo, posebno u sektoru građevine, turizma i zdravstvenog sustava. Tražitelji azila i njihovi volumen u određenim periodima povezan je s izazovima, no mnogi pronalaze stabilnost kroz školovanje djece, radnu snagu i različite oblike podrške. Poticaj za inkluziju mora biti dugoročan i održiv, a ne jednokratna mjera koja rješava kratkoročne probleme bez rješavanja temeljnih uzroka. U kontekstu kriminaliteta i sigurnosti, važno je razdvojiti mit o “opasnim migrantima” od realnosti – većina istraživanja pokazuje da problem leži u diskriminaciji i pristupu pravnoj zaštiti, a ne samo u dobi ili etničkom identitetu osobe.
Zaključak: vizija Hrvatske otvorene za budućnost
Ksenofoobija nije neizbježna sudbina, a njezina razaranja mogu biti zaustavljena kombinacijom politika, edukacije i društvene solidarnosti. Hrvatska ima mogućnost koristiti iskustvo i regionalnu praksu kako bi izgradila okvir koji štiti sigurnost svih građana, ali i dostojanstvo onih kojima je pomoć najpotrebnija. To znači ulaganje u pravedne i transparentne procedure, stvaranje prilika za integraciju kroz obrazovanje i zaposlenje, te poticanje medijske odgovornosti koja će reformulirati narative o strancima i migracijama na način koji promiče zajedništvo. Ako se ovakvi napori spojite s odgovorima na konkretne potrebe lokalnih zajednica, Hrvatska može postati primjer kako se sigurnost i tolerancija mogu graditi istovremeno – bez kompromisa po temelje demokracije i ljudskih prava.
Česta pitanja (FAQ)
Što točno znači term ksenofoobija?
Ksenofoobija označava iracionalan strah ili negodovanje prema ljudima iz drugih zemalja ili kultura, često praćen i diskriminacijom ili neprijateljskom retorikom. To nije samo privatni osjećaj, nego može postati radnja ili politika koja otežava ljudima siguran i pravedan život u zajednici.
Koji su najčešći uzroci ksenofoobije u Hrvatskoj danas?
Najčešći uzroci uključuju percepciju gospodarske nesigurnosti, dešifriranje kulturnih razlika kroz jednostavne narative, te utjecaje medijskog i političkog diskursa koji sugerira “prijetnju” od migranata i strane radne snage. No, uzroci su složeni i često se prepoznaju i kroz nedostatak snažnih politika integracije i zaštite manjina.
Koje posljedice ksenofoobije možemo očekivati po društvo i sigurnost?
Posljedice mogu biti povećana diskriminacija, rizik od nasilja iz mržnje, slabija socijalna kohezija i smanjenje povjerenja u institucije. Hrvatska bi se suočila s većim izazovima u područjima koja zahtijevaju dugoročnu integraciju, poput zapošljavanja, obrazovanja i zdravstva, ako ne poduzme preventivne mjere i ulaganja u podršku migrantima i tražiteljima azila.
Kako možemo poboljšati situaciju na društvenoj i institucionalnoj razini?
Ključ su kombinirane mjere: jasne i pravedne politike upravljanja migracijama, stroža zaštita od diskriminacije, programi integracije, edukacija javnosti i odgovorno novinarstvo. U lokalnim zajednicama važna je inkluzivna politika koja potiče kontakt i Suradnju između domaćih stanovnika i novopridošlih, te podršku programima jezika, au educijama i kulturnim projektima koji pomažu u razumijevanju i prihvaćanju različitosti.
Gdje tražiti pomoć ako sumnjate na diskriminaciju ili nasilje iz mržnje?
Ako ste neposredno pogođeni ili svjedoci diskriminacije, obratite se lokalnim službama za zaštitu ljudskih prava, nevladinim organizacijama koje se bave migracijama i pravnom pomoći, te policiji u slučaju kršenja zakona o nasilju ili prijetnjama. U mnogim situacijama postoji i besplatna pravna pomoć i psihosocijalna podrška koju nude nevladine organizacije i dobrotvorne institucije.
Leave a Comment