Religijski program Pozitivno, kojeg uređuje Mario Raguž, često kroz priče i iskustva vjere nudi sadržaje koji rezoniraju s gledateljima izvan klasičnog medicinskog diskursa. Mandarić, koji je gostovao u spomenutoj emisiji, predstavljen je publici kao “svećenik oko kojega se događaju čuda” i povezan je s tvrdnjama o ozdravljenjima i duhovnim zahvatima. U javnom prostoru to nije prvi put da se ovakva iskustva dovode u središte pažnje; pitanje je gdje zapinje granica između vjerskog iskustva i medicinske znanosti te kakva je odgovornost medija kada ovakve tvrdnje prenosi javnost.
HRT je odmah po emitiranju reagirao reagirao s naglaskom na to da je Pozitivno dio Programskog odjela Religija HTV-a, te da sadržaji koji su izneseni nisu službeni stav HTV-a niti uredništva, već opis osobnih religijskih iskustava. No, pitanje koje ostaje otvoreno jest: kako bi se trebao interpretirati ovakav sadržaj na državnoj televiziji, osobito kada se spominju tvrdnje koje bez medicinskih dokaza navode ozdravljenja i uklanjanje duhovnih prepreka?
Čudesna ozdravljenja i duhovni zahvati: što Mandarić tvrdi
Primjeri navedeni u emisiji
Mandarić je u emisiji iznio niz pojedinačnih svjedočanstava koji se odnose na ozdravljenja i poboljšanja zdravstvenog stanja kod žena, muškaraca i djece. Navodeći da su mu uvjerenja i molitva pomogli nerotkinjama, ozdravili osobe kojima su liječnici dali malo vremena života i da se mnoge okolnosti mogu prevoziti kroz duhovni zahvat, on je povećao napetost tema kojima se u medicinskom društvu pristupa s rezervom. U svom prepričavanju spominjao je situacije u kojoj su se, nakon molitve, promijenile tjelesne funkcije poput disanja ili rada srca, a u jednom slučaju čak i ozdravljenje osobe s karcinomom koju bi, prema njegovim riječima, dijagnoze ostavile bez lifta života.
“U ime Isusa Krista zapovijedam duhu nepraštanja da odlazi,” kazao je Mandarić. “Kad je izgovorila ‘opraštam’, osjetio sam kako je istodobno udahnula i izdahnula.”
Takvi iskazi, iako impresivni na prvi pogled, ostavljaju otvorena pitanja o njihovoj opipljivosti i provjerljivosti. U hematologiji, onkologiji i drugim granama medicine, dijagnoze i liječenja moraju biti podvrgnute provjeri kroz medicinske testove i standardne protokole. U ovom kontekstu, važno je razgraničiti osobna iskustva i duhovne prakse od znanstveno potvrđenih terapija kako bi gledaoci imali jasno razumijevanje o tome što se može očekivati u medicinskom smislu, a što ostaje u domeni vjerskog ugošćavanja ili duhovne pomoći.
Spirala i “prepreka blagoslovu”
Jedno od najzanimljivijih i najkontroverznijih tvrdnji odnosilo se na pojavu spirale koja, prema Mandarićevim riječima, funkcionira kao prepreka kojom se sprečava primanje blagoslova. Gledatelji su čuli da je on zatvorio oči i da je „odjedanput vidio spiralu“, te da je morao dati savjet djevojci da je odbaci kako bi mogla primiti Božji blagoslov. Ovaj prikaz koristi vizualni i simbolički jezik koji spaja duhovne prepreke s fizičkim tijelom, ali istovremeno rubi na granici znanstvenog jezika, budući da se spirale kao medicinski ili psihološki fenomen ne koriste u standardnim dijagnostikama.
U emisiji su Mandarićeve tvrdnje često bile izražene kroz živu naraciju, što je publici omogućilo da doživi emocije i napetost, ali iz akademske perspektive ostaje otvoreno pitanje: koliko su ti opisi pouzdani i koji su mehanizmi kroz koje ljudi doživljavaju promjene nakon misa? Stručnjaci bi, primjerice, istaknuli da kognitivne i emocionalne promjene, placebo efekt i kontekst molitve mogu do određenja utjecaja na subjektivno blagostanje, ali ne i dokazanu medicinsku ozdravnju.
Medicinska i etička dimenzija: gdje se susreću vjerovanje i znanost
Etika, sigurnost i odgovornost medija
Uzimajući u obzir narativ o „duhovnim zahvatima“ i „nepotkrijepljenim ozdravljenjima“, pitanja etike postaju ključna. Kako medija, a posebno državne televizije, treba pristupiti ovakvim iskazima? Jesu li stavovi gostiju predstavljeni kao njegovi osobni dojmovi ili kao dio šireg medicinskog pristupa? HRT je rekao da su programi u ovom formatu izražavali osobna iskustva vjere, a ne medicinski niti znanstveni pristup liječenju. Ipak, pitanje je koliko javnost razumije granice: da li publika treba biti upozorena da se radi o religijijskom pripovijednom sadržaju bez medicinske potvrde?
Etički kodeksi i standardi profesionalnog novinarskog ponašanja nalažu jasno razdvajanje vjerovanja od znanstveno provjerljivih činjenica, posebno kada su u pitanju zdravlje i život ljudi. U slučaju ovakvih emisija svaki iskaz treba biti kontekstualiziran: koji je prirodni ili nadnaravni okvir, koja je točka bahayanja između duhovnog iskustva i terapijskog pristupa te kako publika razumije rizike i benefite takvih tvrdnji?
Medicinska provjera i realne mogućnosti
Kada se govori o ozdravljenjima koja navode liječnički nedostupne intervencije ili zahtjeve za nekatknim dijagnozama, nužno je istaknuti da se službene dijagnoze i liječenje moraju provoditi kroz liječničke protokole i provjere. U mnogim slučajevima, psihološki čimbenici, podrška zajednice, dobar neuropsihološki okvir i promjena životnih navika mogu doprinijeti osjećaju poboljšanja, no to ne znači automaticamente da je bolest izliječena medicinski ili uzrokovana duhovnim zahvatom. To su argumenti koje stručnjaci kontinuirano iznose kada se procjenjuju ovakvi navodi.
Vjerovanje, znanost i javni diskurs: kako radi javna sfera
Pandemija, politika i širenje uvjerenja
U kontekstu pandemije, Mandarić je prošle godine izazvao pozornost svojim kritikama ministru zdravstva i pozivanjem na mršenje cjepiva i mjera, što je izazvalo široku raspravu o odnosu vjerskih autoriteta i državnog zdravstva. Tvrdnje o navodnim “pogubnim posljedicama kada država postavlja prag procijepljenosti” i navodi o novčanim poticajima za države koje prijeđu prag procijepljenosti bili su dio šireg diskursa o tome koliko su politički i vjerski aktori utjecajni na javno mnijenje. Takvi susreti su često poticaj za polarizaciju javnosti, pa pristup medija mora biti jasan i odgovoran, s naglaskom na činjenice i provjeru iz mreža zdravstvene struke.
Izjava da su “Plenki i ekipa najnasilnijim metodama pokušavaju natjerati ljude na cijepljenje” proziva političku klimu i medijsku sferu koja često prelazi granicu objektivnosti. U realnosti, javno zdravstvo temelji se na naučnim dokazima, epidemiološkim podacima i etičkim standardima, a takve izjave zahtijevaju temeljitu provjeru i kontekst. U svakom slučaju, rezoniranje o pandemiji i cijepljenju treba ostati u okvirima medicinske znanosti, uz primjenu senzibiliteta prema vjerskom i kulturnom identitetu publike.
Temporalni okvir i relevantnost: što se događalo sada i prije
Vrijeme emitiranja spomenutog programa povezano je s ranijim događajima, ali i s kontinuiranom dilemom kako mediji tretiraju nadnaravno i duhovno u javnom prostoru. U posljednjih nekoliko godina brojni su slični slučajevi pristigli na redak trenutak kada su se vjerske figure i uspjesi u molitvi postavljali pred širu javnost, stvarajući diskusiju o granici između duhovnog i mortalnog. Ovaj članak uzima u obzir i šire društveno-politički pejzaž: kako pandemija i zdravstvena kriza modificiraju način na koji javnost percipira ovakve tvrdnje i kako novinari pristupaju temama koje spajaju vjeru i zdravlje.
Kritička analiza: što govori istraživanje medija i javno mnijenje
Kako mediji mogu poboljšati izvještavanje o duhovnim iskustvima
Mediji bi trebali komunicirati na način koji poštuje pluralizam uvjerenja, jasno naznačiti granice između vjerskih priča i medicinskih činjenica te pružiti prostor znanstvenim ekspertima za pojašnjenje. Transparentnost o izvorima, kontekstu i ograničenjima tvrdnji važna je kako bi publika ostala informirana bez izazivanja pogrešnog konteksta o liječenju i mogućnostima ozdravljenja. Isto tako, važno je ukazati na to da su duhovna iskustva često subjektivna i individualna, te da nema univerzalnog mehanizma kojim bi se takva iskustva mogla pretvoriti u medicinsku terapiju bez odgovarajuće dijagnostike i praćenja.
Pros i cons: što donosi ovakav pristup publici
- Pros: jačanje religijske i duhovne konsolidacije kod gledatelja; pružanje platforme za iskazivanje osobnih iskustava; poticanje dijaloga o raznolikosti vjerovanja.
- Cons: rizik od prelaska granice između vjere i medicine; mogućnost stvaranja iluzije ozdravljenja bez znanstveno potvrđenih dokaza; manipuliranje emocijama publike.
U konačnici, odgovornost je uredništva da osigura jasnu distinkciju između osobnih iskustava i medicinskih činjenica te da pruži prostor za raspravu stručnjaka iz medicinske struke, psihologije i etike. Samo na taj način se može izgraditi zdrav dijaloški okvir koji poštuje različita iskustva, a istovremeno štiti javno zdravlje i integritet medicinske struke.
Zaključak: pouke za javne servise i publiku
Ovaj slučaj ilustrira prepreke i mogućnosti koje dolaze s pojavljivanjem duhovnih tema u mainstream medijima. Dok narativ o “čudu” i duhovnim zahvatima može privući gledatelje i potaknuti refleksiju, važno je da se takve teme prezentiraju s jasno naznačenim granicama: što je privatno iskustvo, što je religijska poruka, a što su zdravstvene činjenice. Medijska disciplina, transparentnost i uključivanje stručnjaka iz medicine, etike i psihologije mogu pomoći gledateljima da razdvoje vjerovanje od medicinske prakse te da informirano odlučuju o svojim zdravljima. U konačnici, poštovanje pluralnosti uvjerenja i zaštita javnog zdravlja moraju biti temelj svakog medijskog nastupa koji dira teme vezane uz zdravlje, vjeru i društveni život.
Često postavljana pitanja (FAQ)
- Što je tema emisije Pozitivno i tko je Mandarić?
Pozitivno je program HTV-a koji tematizira duhovnost, vjerska iskustva i osobne priče. Mandarić, franjevac i župnik, predstavljen je kao osoba koja navodno može vidljivo utjecati na bolesti kroz molitvu i duhovno vođenje. Ova se priča pravac odnosi na osobna iskustva, a ne na znanstveno potvrđene medicinske rezultate.
- Koje su ključne tvrdnje koje Mandarić iznosi?
Tvrdnje uključuju da molitva može pomoći nerotkinjama, prepoznavati karcinome, ozdravljati ljude s malo vremena života i da spirala može biti prepreka primanju blagoslova. Posebno je naglašeno njegovo osobno ozdravljenje nakon ozljede noge i kratko razdoblje bez gipsa. Sve ove tvrdnje nema potvrdu u službenim medicinskim protokolima.
- Koja je reakcija HRT-a na ove tvrdnje?
HRT je pri tom naglasio da je sadržaj osobnog karaktera i da ne predstavlja službeni stav HTV-a ili uredništva. Ističu da su teme regulirane programskim konceptom koji uključuje religijske teme i osobna iskustva, a ne medicinski ili znanstveni pristup liječenju.
- Jesu li ovakvi programi sigurni za gledatelje?
Općenito, sigurnost gledatelja nije u pitanju, ali je važno da gledatelji razumiju da je riječ o viđenju i iskustvu, a ne o potvrđenoj terapiji. Zdravstvene odluke moraju biti temelje na profesionalnom medicinskom savjetovanju, a ne na duhovnim izjavama.
- Koja su etička pitanja ovakvog sadržaja?
Etika uključuje jasno razlikovanje religijskog iskustva od medicinskih preporuka, transparentnost o izvorima i kontekstu, te izbjegavanje manipulacije strahom ili nadom korisnika. Također je važno zaštititi osobe koje su izložene takvim iskazima i osigurati da njihovi opisi ne budu korišteni kao zamjena za medicinski tretman.
- Kako bi novinari trebali pristupiti ovakvim temama?
Najvažnije je precizno identificirati što je osobno iskustvo, a što znanstveno potvrđena činjenica. Treba uključiti mišljenja medicinskih stručnjaka, jasno navesti nedostatke u dokazima i iznijeti različite perspektive, uz transparentne izvore.
- Postoje li primjeri sličnih slučajeva u inozemstvu?
Da, mnoge regije zabilježile su slične slučajeve gdje se duhovna iskustva prezentiraju kao terapijski postupci. Kritični dio svakog slučaja ostaje provjera: postoji li medicinska dokumentacija koja podržava tvrdnje i koliko su ti opisi koordinirani s medicinskim protokolima?
- Koje su pozitivne strane takvih priča?
Za neke gledatelje ovakve priče služe kao duhovna podrška, poticaj za otvorenu raspravu o duhovnosti, vrijednostima opraštanja i duhovnom rastu. One mogu osnažiti pojedince da prepoznaju važnost podrške zajednice i duhovnih praksi u teškim životnim trenucima.
- Koji su rizici za javno zdravlje?
Najveći rizik je poticanje lažnih nadu i odgađanje posjeta liječniku ili provođenja službenih dijagnostičkih postupaka. Ako se pacijenti oslanjaju isključivo na molitvu bez obstanke za pravovremenu medicinsku pomoć, to može imati ozbiljne posljedice po zdravlje.
Na kraju, naslov ovog članka zamišljen je kao pregled složenih odnosa između duhovnosti i javnog zdravlja, uz jasnu poruku da su osobna iskustva itekako vrijedna i važna za kulturnu i duhovnu interpretaciju, ali da se u području zdravlja moraju priznati okvir znanstvene potvrde i medicinskih smjernica. Publika zaslužuje uravnotežen, informativan i odgovoran pristup temi koja na dodirnuti način spaja vjersku vjeru, osobno svjedočanstvo i javno zdravlje.
Leave a Comment