Novoizabrani predsjednik Hrvatskog pedijatrijskog društva, Joško Markić, odlučan je u namjeri da HPD postane ključni partner Ministarstva zdravstva u sanaciji primarne pedijatrijske skrbi. Trenutno stanje alarmira: stotine timova nedostaje, a sustav opstaje zahvaljujući umirovljenicima. Više od 50.000 djece nema izabranog pedijatra, što otvara vrata kašnjenju u razvoju i cijepljenju, te posljedično, značajnim zdravstvenim i egzistencijalnim problemima za najmlađe. Dr. Markić naglašava da pedijatrija mora postati struka od posebnog interesa države, nužna za demografsku stabilnost i opstanak mladih obitelji u Hrvatskoj.
Alarmantni podaci: Hrvatska pedijatrija na koljenima
Predstojnik Klinike za dječje bolesti KBC-a Split i dugogodišnji specijalist pedijatar, dr. Joško Markić, preuzeo je vodstvo Hrvatskog pedijatrijskog društva (HPD). Njegov mandat započinje u izrazito teškom razdoblju za hrvatsku pedijatriju, suočenu s realnom prijetnjom potpunog sloma sustava primarne zdravstvene zaštite. „Prema Mreži HZZO-a, čak stotinjak timova zdravstvene zaštite predškolske djece nije popunjeno, a ‘prenapregnuti’ sustav opstaje samo zahvaljujući predanom radu umirovljenih pedijatara“, ističe dr. Markić.
Unatoč mračnoj slici, dr. Markić je odlučan u namjeri da HPD aktivno surađuje s Ministarstvom zdravstva. Cilj je hitno implementirati niz nužnih mjera kako bi se poboljšalo stanje u primarnoj i bolničkoj pedijatriji, te kako bi se smanjio zabrinjavajući broj djece koja u Hrvatskoj trenutno nemaju adekvatnu pedijatrijsku skrb. U intervjuu za Nacional, dr. Markić je iznio niz alarmantnih pokazatelja, ali i ponudio rješenja temeljena na najnovijim podacima i istraživanjima Hrvatske liječničke komore (HLK). Ključ dugoročnog rješenja vidi u povećanju broja pedijatara i poboljšanju uvjeta rada, čime bi se negativni trendovi mogli zaustaviti.
Pedijatrija – struka od strateškog interesa za državu
„O ovim problemima moramo javno govoriti i stalno upozoravati jer pedijatrija se u ovom trenutku mora proglasiti strukom od posebnog interesa naše države“, naglašava dr. Markić, koji je ujedno pročelnik Katedre za pedijatriju i prodekan za financije Medicinskog fakulteta u Splitu. Dodaje kako je stimuliranje pedijatara od strane države i lokalne samouprave ključna demografska mjera. „Mlade obitelji neće odlučiti ostati živjeti u sredinama gdje njihova djeca nemaju osiguranu primjerenu zdravstvenu skrb“, upozorava dr. Markić, čija je uloga u hrvatskom zdravstvenom sustavu višestruka: predsjednik je Vijeća Hrvatske liječničke komore, član Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku Hrvatskog sabora, te autor brojnih stručnih i znanstvenih radova, koautor knjiga i aktivni sudionik kongresa iz područja pedijatrijske i neonatalne intenzivne medicine.
Koliko djece u Hrvatskoj nema pedijatra?
NACIONAL: Kakva je situacija u sustavu primarne pedijatrije i koliko djece u Hrvatskoj danas nema optimalnu primarnu pedijatrijsku skrb?
Stanje je, moram reći, vrlo zabrinjavajuće. Naše procjene, koje se temelje na anketama i dostupnim podacima, ukazuju da oko 50 tisuća djece u Hrvatskoj trenutno nema izabranog pedijatra. Važno je napomenuti da točan, službeni podatak ne postoji, niti ga je moguće jednostavno dobiti. Međutim, s obzirom na kontinuirano povećanje manjka pedijatara posljednjih godina, ta brojka, nažalost, samo raste.
Što to konkretno znači? Znači da 50 do 60 tisuća djece nema stalnog liječnika koji bi pratio njihov cjelokupni razvoj od rođenja, poznavao njihovu medicinsku povijest, uočavao eventualna odstupanja u razvoju, pratio njihove specifične navike ili moguće rizične čimbenike. Bez izabranog pedijatra, proces provođenja obaveznog kalendara cijepljenja može kasniti, a rani znakovi razvojnih poteškoća mogu ostati neprimijećeni dulje vrijeme. Djeca bez izabranog pedijatra često se javljaju na hitne prijeme ili bolničke ambulante, što dodatno opterećuje te sustave, a roditeljima stvara nepotreban stres i neizvjesnost. S druge strane, dijete s izabranim pedijatrom ima jasno definirano mjesto i osobu kojoj se može obratiti za savjet, u slučaju bolesti ili hitne potrebe. To uvelike smanjuje stres obitelji i ubrzava proces dijagnostike i liječenja. Smatramo da će ova brojka nastaviti rasti ako se hitno ne poduzmu koraci ka zaustavljanju ovog trenda.
Problem je sistemski. Prema važećoj Mreži Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), predviđeno je ukupno 348 pedijatrijskih timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Međutim, ugovoreno je svega oko 80 posto tih timova, što znači da ih je manje od 300. Ono što je još alarmantnije, jest činjenica da u samo 240 ordinacija kontinuirano radi stalno zaposleni pedijatar. Preostalih 108 pedijatrijskih ordinacija radi pod različitim, često suboptimalnim uvjetima, bilo da ih pokrivaju pedijatri na pola radnog vremena, zamjene ili, u najgorem slučaju, postoje samo formalno. To praktički znači da gotovo trećina potencijalno dostupne skrbi nije lako i kontinuirano dostupna djeci.
Analizirajući podatke HZZO-a, vidljivo je da u Hrvatskoj nedostaje čak 31 posto pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u odnosu na potrebe definirane mrežom. Situacija je posebno kritična u četiri hrvatske županije: Sisačko-moslavačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Međimurskoj i Varaždinskoj. U ovim županijama nedostaje 50 posto ili više pedijatara potrebnih prema mreži. No, ni ostale županije nisu u puno boljem položaju. Brodsko-posavska, Šibensko-kninska i Ličko-senjska županija bilježe manjak od preko 40 posto pedijatara primarne zdravstvene zaštite. Vrlo blizu te brojke je i Vukovarsko-srijemska županija. Zabrinjava i situacija u Gradu Zagrebu, gdje je od predviđenih pedijatrijskih ordinacija njih čak 17 nije niti ugovoreno s HZZO-om, dok dodatnih 10 ordinacija radi bez formalnog nositelja tima, odnosno pedijatra koji bi bio trajno odgovoran za rad ordinacije. Stres oko toga gdje upisati svoje tek rođeno dijete nakon izlaska iz rodilišta, postaje sve veća i sve češća realnost svakog novog roditelja u Hrvatskoj.
>
‘Procjene su da oko 50 tisuća djece u ovom trenutku nema izabranog pedijatra. Točnog podatka nemamo niti do njega možemo doći. Povećanjem manjka pedijatara taj broj posljednjih godina raste’
Je li sustav primarne pedijatrije doživio slom?
NACIONAL: Je li stoga u hrvatskom sustavu primarne pedijatrije došlo do sloma o kojem nije uputno govoriti?
Svi koji su svjesni velikih problema s kojima se susreću mnogi roditelji u potrazi za najboljom mogućom zdravstvenom zaštitom za svoju djecu, znaju da se, nažalost, nalazimo u kritičnoj situaciji. Mogu reći da nismo više samo na rubu, nego smo, u određenim aspektima, već doživjeli slom sustava primarne pedijatrije. Ova teza nije preuveličana, već je realna posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja ulaganja u primarnu zdravstvenu zaštitu, a posebice u pedijatriju.
Brojke o manjku pedijatara koje sam iznio govore same za sebe. Ne radi se samo o statistici, već o konkretnim ljudima, o djeci koja ostaju bez adekvatne skrbi. Kada pedijatrijska ordinacija ostane bez svog stalnog liječnika, bilo da je on otišao u mirovinu, preselio u inozemstvo ili promijenio specijalizaciju, ta ordinacija ne ostaje prazna samo na papiru. Ona ostaje prazna za djecu i roditelje koji su do tada imali povjerenje u tog liječnika. Zbrinjavanje te djece prebacuje se na preostale, već preopterećene pedijatre, ili na pedijatrijske ambulante bolnica, koje za to često nisu primarno namijenjene i dodatno ih se time opterećuje.
Problem nije samo u manjku liječnika. Problem je i u uvjetima rada. Mnoge pedijatrijske ordinacije nemaju adekvatnu opremu, ne prate ih dovoljan broj medicinskih sestara, a administrativno opterećenje je ogromno. Pedijatar u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nije samo liječnik koji liječi bolesti. On je prvenstveno liječnik koji prati rast i razvoj djeteta, educira roditelje o zdravom načinu života, prevenciji bolesti, pravilnoj prehrani, a uz to provodi cijepljenje i skrbi o djeci s kroničnim bolestima. Sve je to ogroman posao koji zahtijeva vrijeme, resurse i podršku.
Kada govorimo o “slomu”, mislim prvenstveno na nedostatak dostupnosti. Nije normalno da roditelji u Hrvatskoj čekaju mjesecima kako bi upisali svoje dijete kod pedijatra, ili da dijete s povišenom temperaturom ne može dobiti termin kod svog pedijatra nekoliko dana. To su scenariji koji se događaju, i to sve češće. Nismo si kao društvo smjeli dopustiti da dođemo u ovu situaciju. Prioriteti su bili krivi, ulagalo se manje u primarnu zdravstvenu zaštitu nego što je bilo potrebno, a pedijatrija je specifična grana medicine koja zahtijeva kontinuiranu skrb i praćenje, što se ponekad u sustavu percipira kao manje “hitno” od, primjerice, akutnih kirurških zahvata. No, dugoročne posljedice zanemarivanja primarne pedijatrijske skrbi su daleko veće i skuplje.
Ne bih želio da ovo zvuči kao kuknjava, već kao poziv na uzbunu. Hrvatsko pedijatrijsko društvo, kao i Hrvatska liječnička komora, godinama upozoravaju na ove probleme. Sada, s novim vodstvom i jasnim ciljevima, želimo postati konstruktivan partner Ministarstvu zdravstva u pronalaženju i implementaciji održivih rješenja. Ne želimo kritizirati radi kritike, već ponuditi znanje, iskustvo i konkretne prijedloge kako bismo spasili ono što se još spasiti da. Jer, ako dopustimo da se pedijatrijski sustav u potpunosti uruši, to će imati nesagledive posljedice na zdravlje budućih generacija Hrvata.
Posljedice nedostatka pedijatra: Odgođeni razvoj i širenje zaraznih bolesti
NACIONAL: Koje su najozbiljnije posljedice nedostatka pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti na zdravlje djece u Hrvatskoj?
Nedostatak pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nosi sa sobom cijeli niz negativnih posljedica koje izravno utječu na zdravlje i dobrobit djece. Ove posljedice su višestruke i dugoročne, a njihovo ignoriranje može imati katastrofalne učinke na buduće generacije.
Prije svega, ključna uloga pedijatra u primarnoj skrbi jest praćenje rasta i psihomotoričkog razvoja djeteta. Redoviti pregledi omogućuju rano otkrivanje eventualnih odstupanja u razvoju, bilo fizičkom, senzornom ili kognitivnom. Ukoliko dijete nema izabranog pedijatra ili pedijatar nema dovoljno vremena za detaljan pregled zbog preopterećenosti, takva odstupanja mogu proći neprimijećeno dulje vrijeme. Rano otkrivanje je često presudno za uspješnost intervencija i terapija. Kašnjenje u dijagnostici i terapiji razvojnih poteškoća može dovesti do trajnijih problema, smanjene sposobnosti učenja, socijalnih poteškoća i smanjene kvalitete života djeteta u budućnosti. Ovo se jednako odnosi na probleme poput poremećaja govora, motoričkih poteškoća, problema s vidom ili sluhom.
Drugo, cijepljenje je jedan od najvažnijih alata moderne medicine u prevenciji zaraznih bolesti. Pedijatri su ključni u provedbi obaveznog kalendara cijepljenja. Nedostatak pedijatara, preopterećenost ordinacija i nemogućnost pravovremenog naručivanja pacijenata mogu dovesti do kašnjenja u provedbi cijepljenja. To, pak, slabi kolektivni imunitet i povećava rizik od pojave i širenja zaraznih bolesti poput ospica, hripavca ili vodenih kozica, koje mogu biti posebno opasne za malu djecu, dojenčad i djecu s oslabljenim imunitetom. U Hrvatskoj, nažalost, bilježimo pad procijepljenosti, što je izravno povezano s ovim problemima.
Treće, nedostatak stalnog liječnika znači da roditelji često nemaju kome postaviti pitanja vezana uz zdravlje djeteta, prehranu, ponašanje ili općenite savjete o roditeljstvu. Pedijatar u primarnoj skrbi služi kao savjetnik i podrška roditeljima, čime se smanjuje njihova nesigurnost i anksioznost. Kada tog oslonca nema, roditelji su prepušteni sami sebi, često informacijama s interneta koje nisu uvijek pouzdane, što može dovesti do pogrešnih odluka o zdravlju djeteta.
Četvrto, povećano opterećenje bolničkih pedijatrijskih odjela i hitnih prijema. Djeca koja ne mogu dobiti termin kod svog pedijatra ili čiji roditelji nisu sigurni što poduzeti, često završavaju na hitnim prijemima ili bolničkim odjelima. To dodatno opterećuje bolnički sustav, koji je ionako suočen s velikim izazovima, i produžuje vrijeme čekanja za svu djecu koja zahtijevaju bolničku skrb. Ovo nije optimalan pristup, jer primarna pedijatrijska skrb treba biti prva linija obrane i skrbi, dok bolnice trebaju biti namijenjene za složenije slučanke i hospitalizacije.
Peto, povećanje troškova liječenja u dugoročnoj perspektivi. Zanemarivanje preventivnih pregleda i ranog otkrivanja bolesti dovodi do toga da se bolesti češće dijagnosticiraju u kasnijim stadijima, kada je liječenje kompliciranije, dugotrajnije i skuplje. Također, komplikacije zaraznih bolesti ili razvojnih poteškoća koje su mogle biti spriječene ili ublažene pravovremenim intervencijama, predstavljaju dodatno financijsko opterećenje za zdravstveni sustav.
Konačno, socijalne i ekonomske posljedice. Nedostatak adekvatne zdravstvene skrbi za djecu može utjecati na odluke obitelji o ostanak u određenom području. Mlade obitelji s malom djecom će vjerojatnije napustiti mjesta gdje im djeca nemaju osiguranu kvalitetnu zdravstvenu skrb, što dodatno pridonosi demografskom problemu.
Važno je naglasiti da ove posljedice nisu hipotetske, već se one već sada manifestiraju u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Povećanje broja djece bez izabranog pedijatra, kašnjenja u cijepljenju, povećan broj posjeta hitnim prijemima – sve su to simptomi sustavnog problema koji zahtijeva hitnu i odlučnu intervenciju.
Mreža HZZO-a: Pukotine u sustavu primarne pedijatrije
NACIONAL: Spomenuli ste Mrežu HZZO-a. Što točno podrazumijeva i gdje su u toj mreži najveće pukotine kada je riječ o primarnoj pedijatriji?
Mreža javne zdravstvene službe, koju definira HZZO, zapravo predstavlja plan i procjenu potrebnih zdravstvenih kapaciteta na nacionalnoj razini. Ona obuhvaća broj timova, specijalnosti, ustanova i radnih mjesta potrebnih kako bi se osigurala zdravstvena zaštita za sve građane Republike Hrvatske. U kontekstu primarne pedijatrije, Mreža HZZO-a definira koliko pedijatrijskih timova (ordinacija) je potrebno u svakoj županiji i gradu, uzimajući u obzir broj djece predškolske i školske dobi, kao i demografske projekcije.
Problem s Mrežom HZZO-a u pedijatriji nije toliko u njezinoj samoj definiciji, koliko u nepotpune provedbi i neusklađenosti s realnim potrebama i mogućnostima. Mreža predviđa ukupan broj timova koji bi idealno pokrili potrebe populacije. Međutim, ono što se događa u praksi jest da se te predviđene kapacitete ne uspijeva popuniti. To su one “pukotine” o kojima govorim.
Ako pogledamo brojke, Mreža HZZO-a planira 348 pedijatrijskih timova diljem Hrvatske. To je broj ordinacija koji bi, prema nekoj projekciji, trebao zadovoljiti potrebe djece. Međutim, realnost je da je ugovoreno samo oko 80% od tog broja, dakle, otprilike 280 timova. To već samo po sebi znači da je dostupna pedijatrijska skrb manja nego što je planirano.
Ali, stvar je puno gora. Od tih ugovorenih timova, samo njih 240 redovito funkcionira s stalno zaposlenim pedijatrom. Preostalih 40-ak timova, bilo da su ugovoreni, funkcioniraju na načine koji nisu optimalni. Neki timovi možda rade samo dio radnog vremena, neki su pokriveni zamjenama na neodređeno vrijeme, a neki mogu biti u fazi “u mirovanju” dok se ne pronađe stalni nositelj tima. To znači da je stvarno dostupan broj pedijatrijskih ordinacija koje kontinuirano pružaju potpunu skrb daleko manji od planiranog.
Najveće pukotine u Mreži HZZO-a u pedijatriji su:
1. Nepopunjeni timovi: Više od 100 predviđenih timova nedostaje. To izravno znači da mjesta za djecu u tim ordinacijama jednostavno ne postoje ili su raspoređena na druge, već preopterećene pedijatre.
2. Nedostatak nositelja tima: Čak 10 ordinacija u Gradu Zagrebu, na primjer, radi bez stalnog, odgovornog pedijatra. To stvara nesigurnost i potencijalne probleme u kontinuitetu skrbi.
3. Geografska nejednakost: Kao što sam naveo, nedostaci su drastično veći u određenim županijama (Sisačko-moslavačka, Krapinsko-zagorska, Međimurska, Varaždinska, Brodsko-posavska, Šibensko-kninska, Ličko-senjska), što stvara “zdravstvene pustinje” gdje djeca imaju izrazito ograničen pristup pedijatrijskoj skrbi. Nedostatak od 50% ili više u nekim županijama jasan je pokazatelj urušavanja sustava na tim područjima.
4. Ugovaranje vs. Stvarno stanje: Čak i kada se timovi ugovore s HZZO-om, to ne garantira njihovu kontinuiranu i kvalitetnu opskrbu. Nedostatak kadra, nemogućnost pronalaženja specijalista pedijatrije koji bi željeli raditi u tim uvjetima ili na tim lokacijama, dovodi do toga da ugovoreni kapaciteti ne znače nužno i pruženu skrb.
Ove pukotine u Mreži HZZO-a nisu samo administrativni problem. One se direktno reflektiraju na svakodnevni život obitelji, na zdravlje djece i na budućnost naše nacije. One su dokaz da sustav planiranja i financiranja zdravstvene zaštite nije uspio pratiti stvarne potrebe, a posebice ne potrebe jedne od najvažnijih grana medicine – pedijatrije.
Rješenja: Kako spasiti hrvatsku pedijatriju?
NACIONAL: Koje konkretne korake Hrvatsko pedijatrijsko društvo predlaže za poboljšanje stanja u primarnoj pedijatriji, a time i sprječavanje sloma sustava?
Hrvatsko pedijatrijsko društvo (HPD) je svjesno ozbiljnosti situacije i stoga smo pripremili niz konkretnih prijedloga i mjera koje smatramo ključnim za spas hrvatske pedijatrije. Naš pristup je sveobuhvatan i usmjeren na dugoročna rješenja, a ne samo na privremeno krpanje rupa. Naši prijedlozi se fokusiraju na nekoliko ključnih područja:
1. Povećanje broja pedijatara:
Stimulacija novih specijalizacija: Nužno je povećati broj mjesta na specijalizaciji iz pedijatrije. To podrazumijeva i povećanje broja stipendija za mlade liječnike koji se odluče za ovu granu medicine, kao i poticaje za one koji se bave pedijatrijom u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Poboljšanje uvjeta rada u primarnoj pedijatriji: Ovo je možda i najvažniji segment. Potrebno je raditi na tome da ordinacije primarne pedijatrije postanu atraktivnije. To uključuje:
Adekvatno ekipiranje ordinacija: Nabava moderne medicinske opreme, poboljšanje prostornih uvjeta.
Smanjenje administrativnog opterećenja: Pojednostavljenje papirologije, digitalizacija, veća podrška medicinskih sestara i eventualno administrativnog osoblja.
Veća autonomija i podrška: Pedijatri u primarnoj skrbi moraju imati veću autonomiju u donošenju odluka, uz osiguranu stručnu podršku od strane referentnih centara i bolničkih ustanova.
Rješavanje problema umirovljenih pedijatara: HZZO i Ministarstvo zdravstva bi trebali osmisliti modele kojima bi se pedijatrima umirovljenicima omogućilo da nastave raditi, ali na način koji ne opterećuje sustav (npr. rad po satu, rad u određenim dijelovima županije gdje je najveći deficit), uz stimulativne naknade.
Suradnja s fakultetima: Jačanje suradnje sa sveučilištima i medicinskim fakultetima kako bi se studenti već tijekom studija upoznali s prednostima pedijatrijske profesije, te kako bi se potaknuo interes za specijalizaciju.
2. Unaprjeđenje sustava upravljanja i financiranja:
Realna procjena potreba: Potrebno je redovito revidiranje Mreže HZZO-a u skladu s demografskim promjenama i stvarnim potrebama. Planiranje ne smije biti statično.
Novi modeli financiranja: Razmotriti modele koji bi adekvatno vrednovali rad pedijatara u primarnoj zaštiti, uzimajući u obzir obujam posla, preventivne aktivnosti i kompleksnost skrbi.
Decentralizacija i regionalni pristup: Davanje veće odgovornosti i sredstava županijama za organizaciju primarne zdravstvene zaštite, uz istovremeno osiguravanje nacionalnih standarda i kontrole.
3. Pedijatrija kao strateška javna politika:
Zakonska zaštita: Pedijatrija mora biti prepoznata kao struka od posebnog interesa za državu, što bi podrazumijevalo i specifične zakonske okvire i mjere potpore.
Demografska komponenta: Jasno povezati kvalitetu pedijatrijske skrbi s demografskim mjerama. Kvalitetna zdravstvena skrb za djecu je ključni faktor u odluci mladih obitelji o ostanak u Hrvatskoj i o broju djece.
Javna kampanja: Podizanje svijesti javnosti o važnosti pedijatrije i problemima s kojima se suočava. Edukacija o ulozi pedijatra i važnosti redovitih pregleda.
4. Suradnja s Ministarstvom zdravstva i drugim dionicima:
Partnerski odnos: HPD želi biti aktivni i konstruktivni partner Ministarstvu zdravstva, pružajući stručne savjete, sudjelujući u radnim skupinama i pomažući u izradi strategija i politika.
Edukacija i cjeloživotno usavršavanje: Kontinuirano ulaganje u edukaciju pedijatara, kako bi se osiguralo praćenje najnovijih medicinskih dostignuća i standarda.
Mi smo uvjereni da provedbom ovih mjera možemo ne samo zaustaviti urušavanje sustava, već ga i značajno unaprijediti. No, za to je potrebna politička volja, strateško planiranje i dugoročno ulaganje u zdravlje naše djece.
Budućnost hrvatske pedijatrije: Demografski izazov i nada
NACIONAL: Koliko je problem nedostatka pedijatara povezan s demografskom krizom u Hrvatskoj i kakvu ulogu pedijatrija ima u zaustavljanju negativnih demografskih trendova?
Problem nedostatka pedijatara i demografska kriza u Hrvatskoj duboko su povezani i predstavljaju začarani krug. Jedno pojačava drugo, i obrnuto. Kvalitetna i dostupna zdravstvena skrb za djecu ključni je preduvjet za odluku mladih obitelji o zasnivanju obitelji, kao i o ostanak u zemlji, pa čak i o broju djece koje će imati.
Kad mlada obitelj planira svoje budućnost, jedno od prvih pitanja koje se postavlja jest: „Gdje ćemo živjeti i kako ćemo osigurati našoj djeci budućnost?“ U tom kontekstu, dostupnost i kvaliteta zdravstvene skrbi, a posebno pedijatrijske skrbi, igraju presudnu ulogu. Ako roditelji znaju da u mjestu gdje žive ili planiraju živjeti nemaju adekvatnog pedijatra, da će morati putovati satima kako bi dobili liječnički savjet, ili da će njihovo dijete možda ostati bez potrebne skrbi u hitnom slučaju, to je snažan demotivacijski faktor. Strah za zdravlje vlastite djece, posebno u ranim godinama kada su najranjivija, može biti odlučujući u odlukama o preseljenju u druge zemlje, ili o odustajanju od planiranja veće obitelji.
S druge strane, nedostatak pedijatara sam po sebi doprinosi demografskoj krizi. Ako su ordinacije preopterećene, ako pedijatri nemaju vremena za preventivne preglede i savjetovanje roditelja, onda je sustav primarne pedijatrije manje učinkovit u praćenju zdravlja nacije. To može dovesti do dugoročnih posljedica koje se odražavaju na opće zdravlje stanovništva, a samim time i na njegovu vitalnost i sposobnost obnove.
Pedijatrija ima ključnu ulogu u zaustavljanju negativnih demografskih trendova na nekoliko načina:
Stvaranje sigurnosti za mlade obitelji: Djeca su budućnost svake nacije. Kada mlade obitelji znaju da im djeca mogu računati na vrhunsku zdravstvenu skrb od rođenja do adolescencije, to im daje sigurnost i povjerenje u budućnost zemlje. Ovo je možda najvažniji faktor koji može potaknuti ljude da ostanu u Hrvatskoj i da planiraju obitelj.
Preventivna medicina i dugoročno zdravlje: Pedijatrija se fokusira na prevenciju. Praćenje razvoja, cijepljenje, edukacija o zdravom načinu života – sve to doprinosi stvaranju zdravijih budućih generacija. Zdravija nacija je vitalnija nacija, s manjim teretom kroničnih bolesti u kasnijoj dobi, što je dugoročno ekonomski i socijalno povoljnije.
Stimulans za lokalne zajednice: Dobro organizirana i dostupna primarna zdravstvena zaštita, uključujući pedijatriju, čini neko mjesto privlačnijim za život. To može potaknuti doseljavanje, a ne samo ostanak, i na taj način doprinijeti revitalizaciji ruralnih i manje razvijenih područja.
Povezanost s obrazovanjem: Zdrava djeca su bolji učenici. Osiguranje optimalnog zdravlja djece kroz pedijatrijsku skrb direktno utječe na njihov akademski uspjeh, što je ključno za budući razvoj zemlje.
Dakle, ulaganje u pedijatriju nije samo zdravstveno pitanje, već je izravno ulaganje u demografsku obnovu i budućnost Hrvatske. Ne možemo očekivati da će se ljudi lakše odlučiti na roditeljstvo i ostanak u zemlji ako im primarna zdravstvena skrb za djecu nije na visokoj razini i lako dostupna. Hrvatsko pedijatrijsko društvo snažno zagovara stav da je pedijatrija struka od posebnog interesa za državu, upravo zbog njezine ključne uloge u demografskom oporavku.
Umirovljeni pedijatri: Netrebajuće blago hrvatskog zdravstva
NACIONAL: Naveli ste da sustav primarne pedijatrije opstaje zahvaljujući predanom radu umirovljenih pedijatara. Koliko su oni važni i postoji li strategija da se njihov rad bolje iskoristi ili potakne?
Uistinu, umirovljeni pedijatri predstavljaju neocjenjivo blago za hrvatski zdravstveni sustav u ovim teškim vremenima. Njihova dugogodišnja iskustva, znanja i stručnost, stečeni kroz desetljeća rada s djecom, ključni su faktor koji trenutno sprječava potpuni kolaps primarne pedijatrijske skrbi u mnogim dijelovima Hrvatske. Mnoge ordinacije, koje bi inače ostale prazne, sada funkcioniraju upravo zahvaljujući angažmanu ovih iskusnih liječnika.
Njihova uloga je višestruka:
Pokrivanje manjka kadra: Oni privremeno popunjavaju radna mjesta pedijatara koji su otišli u mirovinu, na specijalizaciju u inozemstvo ili su promijenili karijeru. Bez njih, veliki broj djece bi ostao bez izabranog pedijatra.
Mentorska podrška: Mnogi umirovljeni pedijatri rado dijele svoje znanje s mlađim kolegama, specijalizantima i medicinskim sestrama, pružajući im neprocjenjivu mentorsku podršku.
Kontinuitet skrbi: Njihova prisutnost osigurava kontinuitet skrbi za djecu koja su ih poznavala godinama, gradeći povjerenje koje je teško ponovno uspostaviti s novim, nepoznatim liječnikom.
Međutim, oslanjati se isključivo na rad umirovljenih pedijatara nije dugoročno održivo rješenje. Oni su u mirovini s razlogom, i njihov rad, iako iznimno vrijedan, predstavlja samo privremeno rješenje. Nije realno očekivati da će vječno moći nadoknađivati sustavni nedostatak novih stručnjaka.
Hrvatsko pedijatrijsko društvo aktivno radi na tome da se njihov doprinos sistemski prizna i bolje iskoristi, te da im se ponude uvjeti koji će im omogućiti da nastave raditi bez pretjeranog opterećenja. Ključni prijedlozi uključuju:
Fleksibilniji modeli zapošljavanja: Omogućiti umirovljenim pedijatrima da rade kraće radno vrijeme, na određeni broj sati tjedno, ili da pokrivaju određene dane u tjednu, bez da time gube benefite mirovine.
Stimulativne naknade: Ponuditi im naknade koje su adekvatne njihovom iskustvu i ulozi, te koje će ih motivirati da nastave raditi.
Organizacijska podrška: Osigurati im adekvatnu administrativnu i tehničku podršku kako bi se smanjilo njihovo opterećenje, te kako bi se mogli više fokusirati na klinički rad.
Priznavanje doprinosa: Stvoriti okvire u kojima će njihov rad biti jasno prepoznat i vrednovan kao ključni doprinos očuvanju sustava.
Suradnja s obiteljskim liječnicima: U područjima gdje nedostaje pedijatara, razmotriti mogućnost jače suradnje i podrške pedijatara umirovljenika obiteljskim liječnicima koji skrbe o djeci predškolske dobi.
Nažalost, često se događa da se umirovljeni liječnici u potpunosti “iscrpe” radeći do kasnih godina, umjesto da se njihov talent i iskustvo sustavno pretoče u programe mentorstva ili savjetovanja za mlađe generacije. Naš je cilj promjena tog pristupa, kako bismo iskoristili to dragocjeno znanje na najučinkovitiji način, štiteći pritom i zdravlje samih umirovljenih stručnjaka.
Škole u Hrvatskoj i zdravlje djece: Nepostojanje pedijatra znači i slabije rezultate
NACIONAL: Kako nedostatak pedijatara u primarnoj skrbi utječe na obrazovni sustav i postignuća učenika u Hrvatskoj?
Veza između dostupnosti pedijatrijske skrbi i uspjeha u obrazovanju na prvi pogled možda nije očita, ali je duboka i značajna. Zdravlje djeteta temelj je njegovog cjelokupnog razvoja, a to uključuje i kognitivne sposobnosti, koncentraciju i sposobnost učenja. Nedostatak pedijatara u primarnoj skrbi izravno ili neizravno utječe na obrazovni sustav na nekoliko razina:
1. Ranija dijagnostika i intervencija: Pedijatri u primarnoj skrbi imaju ključnu ulogu u praćenju psihomotoričkog razvoja djece. Rano otkrivanje poteškoća u govoru, slušnom ili vidnom sustavu, motoričkih smetnji ili poremećaja pažnje (kao što je ADHD), omogućava pravovremenu intervenciju i terapiju. Ako dijete nema pedijatra ili pedijatar nema dovoljno vremena za detaljan pregled, takve poteškoće mogu ostati neprimijećene dulje vrijeme. Posljedica toga je da dijete ulazi u školski sustav s već postojećim poteškoćama koje mu ometaju praćenje nastave, koncentraciju i usvajanje novih znanja. Ovo može dovesti do slabijih ocjena, frustracija, gubitka motivacije za učenjem, a u krajnjim slučajevima i do socijalne isključenosti unutar školskog kolektiva.
2. Prevalencija zaraznih bolesti i izostanci s nastave: Nedostatak pedijatara i potencijalno niža procijepljenost populacije mogu dovesti do češće pojave zaraznih bolesti među djecom. Češći izostanci s nastave, bilo zbog bolesti ili zbog posjeta pedijatrijskoj ambulanti (ukoliko je dostupna), narušavaju kontinuitet učenja. Dijete koje često izostaje teško nadoknađuje propušteno gradivo, što se negativno odražava na njegove školske rezultate. Škole u Hrvatskoj, kao i drugdje, ovise o redovitom pohađanju nastave kako bi se osiguralo kvalitetno obrazovanje.
3. Opća dobrobit i mentalno zdravlje djeteta: Pedijatar nije samo liječnik koji liječi bolesti. On je i osoba od povjerenja koja prati rast i razvoj djeteta, razgovara s njim i roditeljima, te pruža podršku. Nedostatak takve podrške može utjecati na cjelokupno mentalno zdravlje djeteta. Djeca koja se osjećaju sigurno, zbrinuto i zdravo, imaju veći kapacitet za učenje i suočavanje sa školskim izazovima. Kronični stres ili anksioznost uzrokovani zdravstvenim problemima ili nedostatkom podrške, mogu značajno ometati akademski uspjeh.
4. Roditeljski stres i podrška obrazovanju: Kada roditelji moraju odvajati značajno vrijeme i energiju na traženje zdravstvene skrbi za svoje dijete, to smanjuje njihove resurse za podršku obrazovanju djeteta. Ako roditelj mora uzeti slobodan dan na poslu kako bi dijete odveo pedijatru, ili ako je stalno zabrinut za zdravlje djeteta, manje je vjerojatno da će se moći efikasno baviti školskim obavezama djeteta, pomoći mu oko zadaće ili sudjelovati na roditeljskim sastancima. Ovo je posebno izraženo u obiteljima s nižim socioekonomskim statusom, gdje roditelji često imaju manje fleksibilne radne uvjete.
5. Demografski faktor i školske upisne politike: Nedostatak pedijatara i općenito loša zdravstvena skrb, kao što smo već naveli, potiču mlade obitelji na odlazak iz Hrvatske. To izravno dovodi do smanjenja broja učenika u školama, a u nekim područjima, posebno u ruralnim, do gašenja školskih podru fica ili čak cijelih škola. Ovo nije samo pedijatrijski, već i obrazovni i razvojni problem cijele zemlje.
Ukratko, zdravo dijete je predodređeno za uspjeh u obrazovanju. Nedostatak pedijatara u primarnoj skrbi stvara barijere na tom putu, odgađa dijagnostiku i intervenciju, povećava izostanke i opterećuje kako djecu tako i njihove obitelji. Stoga, ulaganje u primarnu pedijatriju nije samo zdravstveno ulaganje, već je ulaganje u budućnost hrvatskog obrazovanja i društva u cjelini.
Zaključak: Hitna potreba za reformom primarne pedijatrije
Joško Markić, kao novi predsjednik Hrvatskog pedijatrijskog društva, postavlja dijagnozu stanja hrvatske pedijatrije s preciznošću iskusnog kliničara. Predviđeni broj pedijatrijskih timova u Mreži HZZO-a nije popunjen, stotine djece ostaju bez izabranog pedijatra, a sustav se, nažalost, oslanja na iscrpljene resurse umirovljenika. Posljedice su dalekosežne: odgođeni razvoj djece, povećan rizik od zaraznih bolesti, opterećenje bolničkih sustava i narušena kvaliteta života obitelji.
Ulaganje u primarnu pedijatriju nije samo pitanje zdravlja, već i demografska i obrazovna politika. Potrebna je snažna politička volja, strateško planiranje i značajna financijska ulaganja kako bi se pedijatrija ponovno postavila kao struka od posebnog interesa za državu. Samo kroz partnerski odnos Ministarstva zdravstva, HPD-a i drugih dionika moguće je osigurati da svako dijete u Hrvatskoj dobije adekvatnu zdravstvenu skrb koju zaslužuje, gradeći tako zdraviju i prosperitetniju budućnost za cijelu zemlju.
Često postavljana pitanja (FAQ)
1. Koliko je pedijatara zapravo potrebno u Hrvatskoj?
Prema Mreži HZZO-a, planirano je 348 pedijatrijskih timova. Međutim, u praksi je ugovoreno samo oko 80% od toga, a samo 240 ordinacija redovito radi s stalnim pedijatrom. To znači da nam nedostaje značajan broj pedijatara, a statistike pokazuju da je taj manjak oko 31% u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, s još većim deficitom u određenim županijama.
2. Koje su županije najpogođenije nedostatkom pedijatara?
Najkritičnija situacija je u Sisačko-moslavačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Međimurskoj i Varaždinskoj županiji, gdje nedostaje 50% ili više pedijatara. Značajan manjak bilježe i Brodsko-posavska, Šibensko-kninska i Ličko-senjska županija.
3. Što se događa s djecom koja nemaju izabranog pedijatra?
Ta djeca nemaju stalnog liječnika koji prati njihov razvoj, što može dovesti do kašnjenja u dijagnostici razvojnih poteškoća ili u provođenju cijepljenja. Često se javljaju na hitne prijeme bolnica, dodatno ih opterećujući, a roditeljima stvara stres i nesigurnost.
4. Kako se nedostatak pedijatara odražava na demografsku sliku Hrvatske?
Dostupnost kvalitetne zdravstvene skrbi za djecu ključni je faktor u odluci mladih obitelji o ostanak u Hrvatskoj i o zasnivanju obitelji. Nedostatak pedijatara smanjuje atraktivnost određenih područja za život, čime se potpiruje demografska kriza.
5. Koja su najvažnija rješenja koja predlaže Hrvatsko pedijatrijsko društvo?
HPD predlaže povećanje broja specijalizacija iz pedijatrije, poboljšanje uvjeta rada u primarnoj pedijatriji (oprema, smanjenje administracije), stimuliranje pedijatara, realnu procjenu potreba kroz Mrežu HZZO-a, te da se pedijatrija proglasi strukom od posebnog interesa za državu.
6. Kako se nedostatak pedijatara povezuje s obrazovnim postignućima djece?
Nedostatak pedijatara otežava ranu dijagnostiku razvojnih poteškoća i problema s vidom ili sluhom, što može ometati djetetov napredak u školi. Također, češće zarazne bolesti i roditeljski stres smanjuju djetetove sposobnosti učenja i koncentracije.
Leave a Comment