Hrvatska se u protekloj godini našla na raskrižju međunarodnih odnosa, balansirajući između približavanja OECD-u, diplomatskih tenzija s pojedinim susjedima i unutarnjih sukoba koji su oslabili njezin glas na globalnoj sceni. Najuočljiviji problem ostaje duboki jaz između Predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, čije nesuglasice blokiraju ključne odluke i prikazuju Hrvatsku kao nesuvislog aktera u vanjskopolitičkim pitanjima.
Početak godine: PR potezi i privid suradnje
Nakon spektakularne pobjede na predsjedničkim izborima u siječnju, Zoran Milanović najavio je novu eru suradnje s vladajućom koalicijom. U svom inauguracijskom govoru istaknuo je spremnost na dijalog, nudeći simbolično “pruženu ruku” premijeru Plenkoviću. No, unatoč prvobitnom optimizmu, odgovor Banskih dvora bio je hladan i sumnjičav. Plenković je u medijima komentirao da se radi o još jednom “PR potezu”, sugerirajući da predsjednikove namjere nisu potpuno iskrene.
Unatoč tome, započeli su pregovori o imenovanju novih veleposlanika, proces koji je u normalnim okolnostima rutinska administracija, ali u hrvatskom kontekstu postao je političko bojno polje. Tih pregovora, koji su trajali mjesecima, nije pratila javna rasprava, već su se odvijali iza zatvorenih vrata, što je dodatno potaknulo spekulacije o pravim motivima obiju strana.
Zastoje u imenovanju diplomata: Sustav ili kontaminacija?
Do kraja godine, dogovor oko imenovanja diplomata i dalje nije postignut. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman optužio je predsjednika da želi postaviti svoje pristaše izvan službenog sustava, navodeći da takvi kandidati nemaju potrebno iskustvo ili stručnost. S druge strane, Milanović je uzvratio optužbama da je diplomatski sustav “kontaminiran” HDZ-om, tvrdeći da se radi o kroničnom problemu pristranosti i nepotizma koji sputava objektivnost hrvatske vanjske politike.
Ova situacija ima praktične posljedice: Hrvatska trenutno ima upražnjene brojne važne diplomatske pozicije, što ograničava njezin utjecaj u kĺjučnim zemljama i međunarodnim organizacijama. Na primjer, ambasade u zemljama poput Australije i Kanade ostaju bez stalnih predstavnika, što otežava brzo reagiranje na dinamične globalne izazove.
Podijeljeni stavovi o ratu u Ukrajini
Jedno od najizraženijih područja neslaganja između Pantovčaka i Banskih dvora je stav prema ratu u Ukrajini. Milanović je tijekom cijele godine isticalo da je “svaki mir bolji od rata”, pozivajući na oprez i suzdržanost umjesto na agresivno uključivanje Hrvatske u medunarodne koalicije. On je često opisivao sukob kao “posrednički rat između SAD-a i Rusije”, naglašavajući da će se rješenje postići isključivo putem dogovora tih dviju sila, a ne vojnom eskalacijom.
Nasuprot tome, vlada na čelu s Plenkovićem dosljedno je zagovarala snažniju potporu Ukrajini, u skladu s politikom Europske unije i NATO-a. Plenković je u intervjuima kritizirao Milanovićev stav kao “suprotan dosadašnjoj orijentaciji Hrvatske”, dodajući da takve izjave “bliže Moskvi nego Zapadu”. Ova podvojenost dovela je do toga da Hrvatska nije sudjelovala u nekim zajedničkim EU i NATO misijama, poput obuke ukrajinskih vojnika, što je izazvalo zabrinutost partnera.
Hrvatska pomoć Ukrajini: Iznosi i implikacije
Unatoč političkim podjelama, Hrvatska je Ukrajini pružila značajnu materijalnu potporu. Do kraja godine, ukupna vrijednost donacija oružja i humanitarne pomoći dosegla je oko 300 milijuna eura. Ovo uključuje vojnu opremu, medicinski materijal i financijska sredstva za obnovu kritične infrastrukture. Ipak, nedosljedna politička poruka oslabila je percepciju hrvatske predanosti, što je primijetila i međunarodna zajednica.
Pitanje priznanja Palestine: Izazov za jedinstvo
Još jedno kontroverzno pitanje koje je izazvalo podjele između predsjednika i premijera je moguće priznanje Palestine. Milanović je otvoreno kritizirao izraelsku vladu, nazivajući je “ubilačkim režimom” i optužujući je za “zločinačku politiku” prema Palestincima. On je pozvao vladu da hitno prizna Palestinu, slijedeći primjere zemalja poput Britanije, Kanade i Francuske, koje su to učinile ranije.
Vlada je, međutim, odbila ovaj prijedlog, ističući da priznanje mora biti dio šireg mirovnog procesa i dogovora između Izraela i Palestine. Plenković je izjavio da pitanje nije “hoće li”, nego “kada će” Hrvatska priznati Palestinu, ali je naglasio da trenutni uvjeti još nisu zreli za takav korak. Umjesto toga, Vlada je povećala humanitarnu pomoć Gazi, ukupno dodijelivši 2,75 milijuna eura, uključujući programe za djecu i psihosocijalnu potporu.
Diplomatski posjeti i medunarodni odjeci
U kolovozu, posjet palestinske ministrice vanjskih poslova Varsen Agabekjan dodatno je istaknuo napetosti. Nakon sastanaka s hrvatskim dužnosnicima, izraelski ministar Gideon Saar pohvalio je stav Vlade, dok je kritizirao Milanovića, nazivajući njegove izjave “vrijednima žaljenja”. Ove reakcije pokazuju kako unutarnje podjele direktno utječu na medunarodni ugled Hrvatske, stvarajući konfuziju među partnerima.
Odnosi s Europskom unijom: Proeuropski vs. euroskeptični glasovi
Premijer Plenković, iskusan europski političar, nastavio je zagovarati čvrst proeuropski stav, naglašavajući važnost jedinstva unutar EU-a. S druge strane, predsjednik Milanović često je kritizirao europske politike, posebno one prema Ukrajini, i opisivao europske čelnike kao “potkapacitirane”. Ove izjave dodatno su produbile jaz između dvaju centara moći, što je imalo negativan utjecaj na koherentnost hrvatskog stava u Briselu.
Zaključak: Što sljedeće za hrvatsku vanjsku politiku?
Trenutna diplomatska kriza između Pantovčaka i Banskih dvora ne samo da koči hitne odluke, već dugoročno šteti hrvatskom ugledu i utjecaju u svijetu. Bez jedinstvenog stava, Hrvatska riskira da postane periferni akter u kĺjučnim globalnim pitanjima. Rješenje leži u hitnom pronalaženja zajedničkog jezika i prioritiziranja nacionalnih interesa iznad osobnih političkih sukoba.
Često postavljana pitanja (FAQ)
Zašto Hrvatska još uvijek nije imenovala nove veleposlanike?
Glavni razlog je politički sukob između predsjednika i premijera oko toga tko bi trebao biti imenovan. Predsjednik želi kandidate izvan službenog sustava, dok vlada inzistira na stručnjacima unutar Ministarstva vanjskih poslova.
Kako Hrvatska pomaže Ukrajini unatoč unutarnjim podjelama?
Hrvatska je donirala oko 300 milijuna eura u vojnoj i humanitarnoj pomoći, ali nije sudjelovala u svim NATO i EU misijama zbog neslaganja oko strategije.
Hoće li Hrvatska priznati Palestinu u bliskoj budućnosti?
Vlada je izjavila da će to učiniti tek kada se postignu odgovarajući uvjeti kroz mirovne pregovore, dok predsjednik zagovara hitnije priznanje.
Kako ove nesuglasice utječu na hrvatske odnose s EU?
Stvaraju zabunu i smanjuju povjerenje partnera, jer Hrvatska često daje podijeljene signale umjesto jedinstvenog stava.
Leave a Comment