HRT zvao Đapića da tumači kako 20 posto građana mrzi Hrvatsku i da je antifašizam neprihvatljiv

Uvod

U javnim raspravama često se susrećemo s tvrdnjama koje ciljaju na emocionalnu strunu publike: brojke se navode da bi potvrdile ili negirale određene narative, a mediji igraju ulogu „spojlera“ koji dodatno oblikuje javno mnijenje. Nedavno se u našem prostoru dogodio pokazni primjer: Hrvatska televizija zvala je političkog aktera Đapića da tumači kako 20 posto građana mrzi Hrvatsku i zašto je antifašizam neprihvatljiv. Na prvi pogled, tvrdnja je intrigantna, čak i šokantna, ali dubinski promatreno, ona otvara niz pitanja o tome što takve brojke znače, tko ih interpretira, i što se krije iza medijske percepcije „neprihvatljivog“ diskursa. Ovaj tekst koristi perspektivu Kriminal.info – mjesta gdje se istražuje kriminološki i društveni kontekst političkog diskursa, sigurnosti govora i odgovornosti medija prema javnosti.

U ovom članku analizirat ćemo: što znače brojke koje navodimo i kako se one koriste u dnevnoj politici; koji su rizici kada se brojke pojednostave ili zloupotrijebe; kakva je uloga redakcijske etike u prezentiranju složenih statističkih podataka; te koje su posljedice za društvo kada se antifašizam ili njegovi protivnici koriste kao alibi za etiketiranje cijelih skupina građana. Temporalni okvir je važan: promjene u medijskoj praksi i političkoj komunikaciji intenzivirale su se posljednjih desetak godina, uz ubrzanje kroz digitalnu eru i društvene mreže. Statistički podsjetnik: brojke koje se navode u javnom prostoru često su referentni element koji treba provjeriti, razumjeti metodologiju istraživanja i kontekst uzorka. Bez toga, interpretacija može završiti kao površna ili štetna za demokratsku debatu.

Izazov interpretacije statistika u javnom mnijenju

Kad mediji i političari koriste podatke iz anketa, često se susreću s logikom: jedna brojka može imati različite zajedičene interpretacije. Zašto je to važno? Zato što interpretacija određuje koja se poruka šalje, koje se emocije podržavaju i kakav rezultat očekuje publika. U slučaju tvrdnje da „20 posto građana mrzi Hrvatsku“, postavlja se niz provjera: je li podaci stvarno mjerivi građani koji „mrze“ domovinu, ili su to određene percepcije, frustracije ili različita viđenja njenih politika? I što znači „mržnja“ u kontekstu političkih stavova – je li to intenzivno negativno mišljenje ili, pak, apatija i nepovjerenje u institucije?

Strategijska upotreba brojki često cilja na jedan od dva efekta: mobilizirati jedne i izolirati druge. U slučaju „mržnje zemlje“, postoji rizik da se mnogi građani etiketiraju kao neprijatelji zajedničkog dobra, što može potaknuti napetost, krivnju i socijalnu polarizaciju. Istovremeno, bez jasne metode i transparentnosti, takva brojka može biti i sredstvo za diskreditiranje određenih političkih opcija ili kritike vlade. Kriminalistička perspektiva naglašava da, kada dolazi do optužbi protiv državljana ili skupina, mora postojati jasna granica između legitimne javne kritike, političke argumentacije i kazneno/pravno relevantnih praksi poput govora mržnje ili poticanja na nasilje.

Sa sigurnosnog stajališta, često se događa da medijska interpretacija brojki stvara „opasnu ravnotežu“ između slobode izražavanja i zaštite od štete. U demokracijama se dozvoljava širok prostor za kritiku i razmjenu mišljenja, ali to ne znači da nema granica: govor koji poticanje mržnje ili nasilja, etničku ili vjersku diskriminaciju ili poziva na nasilje često prelazi granicu i postaje krivično relevantan. U ovom kontekstu, važan je balans – zaštita otvorene rasprave, a istodobno i zaštita građana od štetnog sadržaja i manipulacije podatcima.

Kako razlikovati legitimnu statističku raspravu od manipulacije podacima

• Metodologija istraživanja: jasno naveden uzorak, veličina uzorka, način regrutiranja ispitanika, marginu pogreške i datum istraživanja.
• Opseg i percepcija: što znači „mržnja“ u kontekstu pitanja i kako se to mjeri – emotivne eksplozije, apstinencija ili politička nepovjerenja?
• Izvor i transmisija: tko prenosi rezultate, je li to redakcijska odluka ili službena statistika, i koji su konteksti u kojima se brojka koristi.
• Kontrasti i konteksti: postoje li komparativni podaci s drugim zemljama, ili s drugim valovima anketnih istraživanja unutar iste zemlje?

Đapić, njegova uloga i kontekst

Željko Đapić, poznat kao politički akter s desnog spektra i nekad vođa Hrvatske stranke prava (ili sličnih političkih formacija), u javnosti se pojavljivao kao glas koji često postavlja oštre, provokativne opise i jasne linije protiv određenih političkih i povijesnih narativa. Pitanje HRT-a upućujući ga da tumači brojku o „mržnji Hrvatske“ i stavu prema antifašizmu otvara raspravu o tome kako se pojedini politički gosti koriste iza kulisa, kao legitimirani – ili, pak, problematični – glasovi u dnevno-političkom okviru. Kako razumjeti tu dinamiku?

Prvo, prezentacija ovog tipa često stvara dojam da „glas razuma“ treba biti samo jedan od mnogih, a da je „drugima“ dozvoljena samo marginalna uloga. Drugo, uloga stručnjaka ili političkog aktera u programima uživo ne smije prerasti u jednosmjernu potvrdu ili poricanje složenosti, jer polazište teme nije samo „kako se osjeća 20 posto“ već i kako društvo i institucije reagiraju na te osjećaje. Treće, postoji rizik od instrumentalizacije – brojka se koristi kao sredstvo za diskreditaciju ili legitimiziranje određenja stava prema javnim politikama i povijesnim interpretacijama. Uloga redakcije u takvim trenutcima postaje ključna: treba li osigurati prostor za objašnjenje, kritiku, analizu i provjeru činjenica?

Đapić nije samo „gost“ u toj emisiji. On predstavlja jedan od mnogih simboličkih glasova koji dijele prostor između tradicionalnog političkog diskursa i novog medijskog formata gdje su kratke, ostavljaju snažan dojam i često se temelje na jednostavnim porukama. U tom kontekstu, važno je da javnost razumije razliku između političke retorike i činjenica, te da novinski i televizijski programi jasnije označe kada predstavljaju spekulacije, kada iznose sažetke istraživanja, a kada prenose mišljenja gostiju bez potpunog kontekstualiziranja.

Antifašizam, fašizam i politički diskurs danas

Razumijevanje pojmova antifašizam i fašizam danas je složeno i dinamično. Antifašizam nije samo povijesno poslanstvo otpora prema nacističkim režimima; to je kontinuiran društveni i politički okvir koji onemogućava aktivno sprovodjenje ideja koje podrivaju temeljna ljudska prava. Fašizam, s druge strane, nije samo povijesna kategorija; u suvremenim debatama koristi se kao etiketa koja se primjenjuje na ideološke stavove i politiku, ali bez preciznog definisanja može prerasti u „štit“ koji štiti određene intencije. Problem nastaje kada takve definicije postanu alat za etiketiranje cijelih populacijskih skupina, umjesto za analizu konkretnih politika i postupaka.

U žaru tim diskusijama često se događaju dva rizika: prvo, poticanje emocionalne polarizacije – ljudi se zamrzavaju u „naše“ i „vaše“; drugo, osporavanje legitimiteta različitih građana na temelju stava ili identiteta. U kontekstu javne televizije, to znači da se ponekad pokušava pojednostaviti složenost društvenog života pod krinkom „pravedne opomene“ protiv radikalizacije ili antisocijalnih motiva. No, suštinski izazov ostaje: kako osigurati da široko shvaćani pojmovi poput antifašizma i demokratskih vrijednosti ostanu suštinski univerzalni, a da se istovremeno ne dopuste zlouporabe koje ciljaju na pojedine skupine građana?

Medijska etika i odgovornost u prezentiranju osjetljivih tema

• Transparentnost: jasno naznačiti tko govori, koja su njegova uvjerenja i kakvu su ulogu njegovi stavovi u programskom dnevniku.
• Kontextualizacija: uz svaku brojku dati sažetak metodologije i relevantan kontekst – bez čaranja i bez pretpostavki.
• Granice slobode izražavanja: primjenjivati standarde protiv govora mržnje i pozivanja na nasilje te pružiti mogućnosti odgovora suprotstavljenog mišljenja.
• Odgovorna provjera činjenica: provjeravati tvrdnje u realnom vremenu i pružiti provjerene izvore, kako bi publika imala mogućnost procijeniti istinitost tvrdnji.

Kriminalistički i društveni rizici povezani s ovakvim prenošenjem brojki

Iz perspektive društvenih znanosti i kriminalistike, postoje jasni rizici kada se brojke koriste kao instrument za etiketiranje ili za politiku „lako probavljivih“ poruka. Evo nekoliko ključnih rizika:

• Govor mržnje i diskriminacija: ako se brojke koriste kao alibi za etiketiranje cijelih skupina kao neprijateljskih, to povećava rizik od društvene netrpeljivosti ili čak nasilnog isključivanja.
• Normalizacija stava: ponavljanjem tvrdnji da „veći dio populacije želi nešto protiv Hrvatske“ dolazi do normalizacije pogrešnih ili opasnih ideja koje potiču razdor.
• Diskreditiranje legitimne politike: kada brojke postanu sredstvo za diskreditiranje cijelih politika ili programa, javna debata postaje manje konstruktivna i manje inkluzivna.
• Dezinformacije i selektivna interpretacija: selektivno citiranje, izostavljanje konteksta ili manipulacija radnim podacima mogu dovesti do krivih zaključaka i nepovratnih posljedica po povjerenje u institucije.
• Kriminalna retorika: govor koji potiče na mržnju ili nasilje može u nekim slučajevima ući u područje kaznenog djela, osobito kada se radi o konkretnim prijetnjama ili pozivima na nasilje usmjerene prema pojedincima ili skupinama.

Kako mediji mogu djelovati odgovorno u ovakvim situacijama

Mediji imaju ključnu ulogu u sprječavanju eskalacije i promoviranju informirane javne rasprave. To uključuje:

• česte provjere činjenica i isticanje nejasnoća u prezentiranim brojkama;
• izravno navode metodologije anketa i transparentno predstavljanje granica relevantnosti podataka;
• uravnoteženosti: pozivanje na suprotna mišljenja i različite političke perspektive;
• izbjegavanje sensationalizacije i korištenja brojki kao alata za stvaranje straha ili mržnje;
• poticanje kritičko razmišljanje gledatelja kroz dodatne resurse i analize.

Praktični okvir: što učiniti ako se nađete u situaciji sličnoj ovom slučaju

Ako ste građanin koji prati ovakve teme, evo nekoliko praktičnih smjernica kako se zaštititi od zlouporabe brojki u javnom diskursu i kako doprinijeti zdravijoj javnoj debati:

• Tražite metodologiju: provjerite koji je uzorak korišten, kolika je marginu pogreške i kada je istraživanje provedeno. Bez toga, brojka nema pouzdanu vrijednost.
• Potražite kontekst: koje su teme u pitanju, koje su alternative i koje su točke koje su dotične brojke pokušavale adresirati?
• Razlika između mišljenja i činjenica: prepoznajte kada se govori o stavu ili osjećaju, a kada se navode nepobitne činjenice ili statističke procjene.
• Razmislite o posljedicama: koje bi posljedice takva interpretacija mogla imati po društvo, posebno prema ranjivim skupinama?
• Promicajte kritički dijalog: potaknite protuprimjer, postavite pitanja koja potiču dijalog, a ne polarizaciju.

Zaključak

Diskusija o tome kako „20 posto građana mrzi Hrvatsku“ i zašto je „antifašizam neprihvatljiv“ ne bi smjela biti samo pitanje „tko je rekao što“. Radi se o proširenju razumijevanja političke kulture, o etičkim standardima koji upravljaju odabirom i prezentacijom informacija, te o sigurnosti građanskog prostora u kojem različita mišljenja mogu postojati uz poštovanje temelja ljudskih prava. Kriminal.info, kao stručni izvor koji povezuje društvene i pravne aspekte sigurnosti i javne politike, potiče javnost na informiranu i odgovornu raspravu. Rasprava treba ostati otvorena, a brojke – bez obzira na njihovu privlačnost – trebaju biti pravilno kontekstualizirane, transparentno objavljene i praćene od strane provjerenih izvora. Uostalom, demokratsko društvo ne stoji na jednoj brojci ili jednoj izjavi, nego na kontinuiranom dijalogu koji prepoznaje činjenice, poštuje različita mišljenja i štiti sve građane od kršenja njihovih prava.

FAQ

• Što znači kada se kaže da „antifašizam“ treba biti neprihvatljiv ili prihvatljiv?

  Antifašizam je opredjeljenje protiv fašističkih i autoritarnih trendova. U suvremenom diskursu, to označava podržavanje demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i otvorene rasprave, a ne poticanje mržnje prema određenim skupinama. Postavlja se pitanje kako se te vrijednosti brane u praksi, bez postavljanja etiketa na cijele skupine građana.

• Kako prepoznati govor mržnje u ovakvim slučajevima?

  Govor mržnje često cilja na identitet određene skupine (nacionalnog, vjerskog, etničkog, kulturnog ili drugog karaktera) te potiče na diskriminaciju ili nasilje. U medijima takav govor treba biti jasno označen, a osnove legitimnog političkog izražavanja moraju se razlikovati od poziva na nasilje ili diskriminaciju.

• Koje su alternative način upravljanja javnim diskursom o osjetljivim temama?

  Najbolja praksa je kombinacija jasne metodološke transparentnosti, široke platforme za suprotstavljene stavove, provođenje nezavisne provjere činjenica i edukativni pristup koji pomaže publici razumjeti složenost problema. To uključuje i otvorenu raspravu s različitim akterima – od političara do stručnjaka i predstavnika civilnog društva.

• Koje su opasnosti od zlouporabe brojki u javnom diskursu?

  Glavne opasnosti su polarizacija, dezinformacije, delegitimacija suverenog demokratskog dijaloga i opasnost za sigurnost građana. Ako brojke nisu jasno objašnjene ili se koriste selektivno, mogu potaknuti napetosti koje vode do konflikata ili diskriminacije.

• Kako mediji mogu poboljšati svoje standarde kada su u pitanju politički gosti i brojke?

  Podizanje transparentnosti i edukacije gledatelja: jasno naglašavanje metodologije anketa, pružanje konteksta, omogućavanje odgovora suprotnog mišljenja, i izbjegavanje pretjeranog senzacionalizma. Dodatno, važno je da se gostima pruži konstruktivan prostor za argumentiranje, uz jasno označavanje kada se radi o njihovim osobnim uvjerenjima, a ne o službenim stavovima redakcije.