U uvodnom obraćanju javnosti, ministar pravosuđa i uprave Damir Habijan naglasio je da, po njegovom mišljenju, nema prostora za dodatno pooštravanje kazni za femicid jer su postojeće sankcije već na maksimalnoj razini u hrvatskom kazneno-pravnom zakonodavstvu. Svoj stav je izrekao nakon što je predstavljen prvi broj časopisa Državno odvjetništvo otvara razgovor, koji pokušava otvoriti dijalog o izazovima i mogućnostima unapređenja borbe protiv nasilja nad ženama. Istovremeno, Habijan je pozvao na snažniju prevenciju i obrazovanje te naglasio važnost suradnje svih dionika u sustavu, od socijalne skrbi i MUP-a do pravosuđa i nevladinih organizacija. Nije ostavio prostora za dvojakost – ako se nasilje nad ženama učestalo ponavlja, nužno je razmotriti sve mjere koje mogu doprinijeti sigurnijem okruženju za žrtve, ali bez prejudiciranja sudskih odluka ili prelaska rubnih granica trodiobe vlasti. Tekst se nastavlja ispod oglasa.
Trenutni okvir kazni za femicid u Hrvatskoj
Što kaže postojeći zakon danas
U hrvatskom kaznenom zakonodavstvu femicid je definiran kao posebno teški oblik ubojstva s rodnom dimenzijom i s time povezanim posebnim okolnostima koje imaju za cilj nanošenje štete ženama zbog njihovog roda. Prema dosadašnjim odredbama, kaznu koja je predviđena za teško ubojstvo ženske osobe mnogi stručnjaci i javnost karakteriziraju kao „maksimalnu“ u okviru hrvatskog kaznenog pravnog poretka. To znači da, čak i najteži slučajevi koji zadovoljavaju definiciju femicida, nisu kažnjeni s iznad 40 godina zatvora. Izjava ministra Habijana, „Za teško ubojstvo ženske osobe kaznena sankcija je 40 godina zatvora. Više od 40 godina u hrvatskom kazneno-pravnom zakonodavstvu ne postoji, to je jednaka kazna kao za kazneno djelo genocida ili ratnog zločina. Ja ne vidim prostor za pooštravanje s obzirom da smo došli do maksimuma za to kazneno djelo“, reflektira ovakav okvir. Istovremeno, izjava je bila i pokušaj naglašavanja da nema prostora za formalno povećanje kaznenih stopa, dok se istovremeno ukazuje na potrebu za učinkovitijom primjenom postojećeg normativa i drugim mehanizmima koje sustav ima na raspolaganju.
Ono što ostaje važno u praksi jest da maksimalna kazna nije jedini alat protiv nasilja; brojni stručnjaci naglašavaju da je nužno kombinirati kazneno-pravnu reakciju s intenzivnom prevencijom i zaštitom žrtava. Kao dio normativnog okvira, prošlogodišnje izmjene su clear u smislu propisivanja odgovarajućih mjera, uključujući nužne mjere zaštite, obavještavanje žrtve o izlasku počinitelja na slobodu i uvođenje određenih restriktivnih mjera koje mogu doprinijeti sigurnosti. No, Habijan je naglasio da je pravosuđe, uz ostale dionike, taj koji mora primijeniti zakone na konzistentan i pravičan način, a promjene u praksi moraju biti predane istražnim i nadzornim organima. U tom kontekstu je poručio da svi koji su uključeni – od policije i socijalne skrbi do pravosuđa – moraju biti spremni koristiti postojeće alate s većom odlučnošću kada je riječ o zaštiti žena i djece od nasilja.
Habijanov okvir i realnost kazni
U svom nastupu Habijan je jasno poručio da čak i s visokim kaznama, društveni učinak nije uvijek dovoljan da odvraća počinitelje. „Bez obzira na visinu kazne, očito to nije dovoljno“, rekao je, ukazujući na problematsku dinamiku nasilja koje često ostaje nerazjašnjeno unutar kruga krivnje. Prema njegovom tumačenju, visoke kazne same po sebi ne rješavaju latentne društvene probleme—siromaštvo, niske razine socijalne potpore, starenje patnje i traume te kratko pravosuđe koje ponekad ne uspijeva identificirati rane znake nasilja. To je razlog zbog kojeg je istaknuo važnost prevencije i edukacije kao ključnih elemenata dugoročnog smanjenja femicida.
„Nije dovoljno samo kažnjavati; moramo spriječiti nastanak situacija koje vode do najtežih kaznenih djela“, dodao je Habijan, naglašavajući da preventivne mjere moraju biti sustavne, trajne i usmjerene na ranjive skupine. Posebno je istaknuo važnost prethodnog djelovanja i intervencija kada se radi o nasilju u obitelji, gdje je rani identifikacijski okvir presudan za sprečavanje eskalacije do femicida. No, naglasio je i da pravosudni sustav ne smije „zaboraviti“ na transparentnost: otvorenost prema javnosti, jasna komunikacija o odluka i odgovornost sudbene vlasti važni su za povjerenje građana u sustav.„Ako sada, kao predstavnik izvršne vlasti, krenem komentirati sudske odluke ili rad pravosudnih dužnosnika, onda ću izaći iz ustavnih povlasti trodiobe vlasti“, poručio je. Ova izjava naglašava krucijalni principi: pravna država, neovisnost sudbene vlasti i potreba za konstruktivnim dijalogom između vlade i pravosuđa, bez politiziranja pojedinačnih slučajeva.
Kada se govori o normativnom okviru, Habijan je podsjetio na prošlogodišnje jasne smjernice: propisivanje kazni za femicid, uvođenje istražnog zatvora u slučaju kršenja mjera opreza, te obavještavanje žrtava o izlasku počinitelja na slobodu. „Normativni okvir je posložen i vrlo jasan. Oni koji ga primjenjuju imaju mogućnosti i sve moguće alate da ga iskoriste“, rekao je ministar. No, dodao je i da postoji prostor za bolju primjenu – ne kroz drastične promjene zakona, već kroz bolje korištenje postojećih mjera i mehanizama, te kroz poboljšanje međuodnosa unutar sustava koji često usporavaju ili otežavaju zaštitu žrtava.
Prevencija, edukacija i uloga sustava
Uloga obrazovanja i ranog prepoznavanja nasilja
Prevencija nasilja nad ženama ne počinje u sudnicama, već sporo, ali sigurno, u školama, zajednicama i na poslovnim mjestima. Stručnjaci naglašavaju da se rad s djecom i mladima mora temeljiti na nizu preventivnih programa – od zdravih odnosa i komunikacijskih vještina do prepoznavanja znakova zlostavljanja i traženja pomoći. Unutar ovog okvira, edukacija o rodnoj ravnopravnosti treba biti kontinuirana, a posvetiti pozornost treba i kulturnim normama koje toleriraju nasilje ili ga ‘neutraliziraju’ kroz stereotipe. U praksi to znači partnerstvo između škola, lokalnih samouprava i stručnjaka za zdravlje, psihologiju i socijalnu skrb, kako bi se kod djece i mladih razvila otpornost na nasilje i potaknulo traženje pomoći prije nego što dođe do eskalacije.
Suradnja s nevladinim udrugama
Suradnja s nevladinim organizacijama, koje godinama upozoravaju na problem nasilja nad ženama, ključna je za širinu mjera zaštite. NVO-ovi često imaju bolju pristupačnost žrtvama, a njihovi programi podrške – od savjetovanja, sigurnih kuća, do pravne pomoći – pružaju kontinuitet koji javne službe ponekad ne mogu izdržati samostalno. Habijan je naglasio da dobra suradnja s nevladinim udru saglasna s potrebom da sustav bude otvoren za kritiku i prijedloge iz vanjskih krugova. Uključivanje žrtava u procese donošenja politika, pritužbe i procjene učinkovitosti programa jedan je od ključnih elemenata moderne javne uprave. Ovaj pristup, kaže on, ne smije biti samo retorički – mora biti operativan i mjerljiv.
Uloga institucija i zajednički napori
Uloga MUP-a i socijalne skrbi
Unutarnja sigurnost i socijalne mjere zaštite žena i djece zahtijevaju stalnu koordinaciju među različitim agencijama. MUP mora nastaviti intenzivirati preventivne akcije, ranu identifikaciju rizika i brze, pouzdane postupke kada su isti rizici identificirani. Socijalna skrb, s druge strane, treba osigurati odgovarajuću podršku žrtvama – u trenucima krize, ali i na dulji rok, kroz program rehabilitacije za počinitelje nasilja kada je to prikladno i uz odgovarajuće mjere nadzora. Krucijalno je da se žrtve ne osjećaju izolirano i da imaju pristup informacijama o pravima, sigurnosti i mogućnostima zaštite.
Uloga pravosuđa i sudske prakse
Pravosudni sustav ima odgovornost osigurati dosljednost i transparentnost odluka te da se kazneno djelo tretira u skladu s jasnim definicijama normativnog okvira. U tom kontekstu, dosljedna primjena mjera zaštite i uvjeta pod kojima se počinitelji nalaze pod nadzorom važna su, ali i zahtijevaju resurse i pravosudnu učinkovitost. Dijalog s javnošću, uz jasnu komunikaciju o razlozima odluka, povećava povjerenje u pravosuđe i potiče žrtve na traženje pomoći. Habijan je, doduše, naglasio granicu: sudbena vlast mora ostati neovisna, a javnost treba biti informirana, ne opterećena nepotrebnim ili politiziranim komentarima koji bi mogli narušiti legitimnost pravosudnog procesa.
Bilješke: statistički kontekst i trendovi
Temporalni kontekst ove debate proteže se kroz nekoliko ključnih godina unutar koje Hrvatska, kao članica EU, kontinuirano povećava fokus na zaštitu žena od nasilja. U posljednjim mjesecima broj prijava nasilja nad ženama u nekim urbanim i ruralnim sredinama ostaje visoko na razini posljednjih pet godina, što ukazuje na to da problem nije nestao, iako mnogi sustavi nastoje pružiti bolju podršku žrtvama i učinkovitije reagirati na prijetnje. Stručnjaci naglašavaju da veći broj prijava često ide uz boljitak dokumentacije i svijesti žrtava o svojim pravima, što u konačnici može voditi i ka učinkovitijem pravosuđu. U ovom kontekstu, 40-godišnja kazna za femicid ostaje simbolizirana granica koja mnogi primjećuju da ne nužno utječe na odluke počinitelja, ali daje pravnom poretku snažan okvir koji se može i mora kombinirati s preventivnim mjerama i sigurnosnim protokolima.
Statistički okviri iz institucija poput DORH-a i MUP-a pokazuju da se broj prijava nasilja u obitelji općenito kroz godinu ne smanjuje dramatično, ali da se sve više vodi kroz sustav zaštite i pravne procedure. Ove brojke obično odražavaju i svijest zajednice o pravima žrtava te dostupnost podrške – od pravne pomoći do psihosocijalne pomoći. U mnogim slučajevima, slučajevi nasilja koji se završe tragično, uključuju i složene okolnosti – psihološki, ekonomski i socijalni – koje zahtijevaju integriran pristup. Uloga javnih politika postaje jasna: potrebno je kombinirati učinkovit pravosudni okvir s aktivnom prevencijom i podrškom žrtvama.
Zaključak
Analiza izjave ministra Habijana i okolnog konteksta ukazuje na jasno usmjeren odgovor: nema prostora za formalo pooštravanje kazni za femicid iz jednostavnog razloga što postojeći okvir doseže maksimalne kazne i jer ključne promjene nisu u kaznenim sankcijama, već u kvaliteti primjene zakona, prevenciji, edukaciji i koordinaciji među institucijama. Tumačeći ovaj pristup, fokus treba ostati na snažnoj zaštiti žrtava i smanjenju rizika kroz sustavnu preventivu, bolju dijagnostiku rizika i kontinuiranu edukaciju javnosti. Uloga društva ne završava u sudnici; društvo mora prepoznati signale upozorenja, pravovremeno reagirati i podržati žrtve na putu ka sigurnosti i obnovi.
U doba kada naglasci na nasilje nad ženama postaju sve jasniji i kada međunarodni standardi traže aktivnu borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja, hrvatski sustav nastavlja graditi most između stroge primjene zakona i ljudskog pristupa prevenciji. Kao što Habijan sugerira, snažna suradnja svih dionika – od socijalne skrbi i MUP-a do pravosuđa i nevladinih organizacija – bit će temelj budućih napora. Nedovršeni izazovi ostaju: potreba za povećanjem kapaciteta, rješavanje administrativnih prepreka, osiguravanje učinkovitijeg praćenja počinitelja nasilja i jačanje podrške za žrtve. Ali sa svakim novim korakom prema tim ciljevima, sigurnija bi zajednica trebala postati realnost – a ne samo cilj u političkim komunikacijama.
FAQ – Česta pitanja korisnika
-
Zašto nema više od 40 godina zatvora za femicid?
Prednost maksimalne granice od 40 godina proizlazi iz postojećeg kaznenog zakona i pravosudnih normativa. S obzirom na težinu kaznenih djela i različite okolnosti, stručnjaci ističu da je ključ prevencia i učinkovitija primjena postojećih mjera, a ne nužno daljnje povećanje kazne zbog pitanja proporcionalnosti i učinkovitog provođenja zakona.
-
Koje su alternative pojačanoj zaštiti žrtava osim dulje kazne?
Alternative uključuju poboljšanu raniju identifikaciju rizika, bolje financiranje socijalnih programa, jaču ulogu skloništa za žrtve, pravnu i psihosocijalnu pomoć, brži pristup zaštitnim mjerama, obrazovanje o rodnoj ravnopravnosti te jačanje suradnje između MUP-a, socijalne skrbi i pravosuđa.
-
Koje su glavne teme u proteklom razgovoru o femicidu?
Glavne teme uključuju: postojeći normativni okvir i njegovu primjenu, važnost prevencije i edukacije, ulogu nevladinih organizacija, transparentnost i javni dijalog o radu institucija te potrebu za jasnom komunikacijom odluka pravosudnih tijela.
-
Kakav je nacionalni trend nasilja nad ženama u posljednjih nekoliko godina?
Trendovi variraju po regijama, ali opći cilj politika ostaje smanjenje rizika, povećanje zaštite žrtava i osiguravanje učinkovitije reakcije sustava. Povećanje dostupnosti podrške i svijesti o pravima često korelira s povećanjem broj prijava, što nije nužno loš znak ako označava veću prijemčivost žrtava za traženje pomoći.
-
Kako se naglašava uloga edukacije u prevenciji?
Edukacija treba početi u ranom školskom dobu: teme rodne ravnopravnosti, nenasilne komunikacije i prepoznavanja znakova rizika. Uključivanje nastavnog plana i suradnja s zdravstvenim i socijalnim službama ključ su dugoročne prevencije.
-
Koji je značaj suradnje s nevladinim udrugama?
NVO-ovi često pružaju neposrednu podršku žrtvama, pristup sigurnim kućama, pravne i psihološke programe. Njihova uključenost pomaže u širenju mreže pomoći i pruža relevantan vanjski nadzor nad radom institucija, što doprinosi transparentnosti sustava.
-
Koji su primjeri dobrih praksi na lokalnoj razini?
Primjeri uključuju koordinirane timove za zaštitu žrtava na lokalnoj razini, brzi pristup zaštitnim mjerama, programe podrške za žrtve koji uključuju psihološku pomoć, pravne savjete i pomoć pri socijalnoj reintegraciji, te otvoreni dijalozi s građanima o problemima nasilja.
-
Što građani mogu učiniti ako sumnjaju na nasilje u obitelji?
Građani mogu kontaktirati policiju, nadležne socijalne službe ili nevladine organizacije koje pružaju pomoć. Važno je ne ostavljati signalne znakove nasilja bez pomoći i, ako je moguće, potaknuti žrtvu na traženje sigurnosti i podrške, uz poštivanje privatnosti i sigurnosti žrtve.
Leave a Comment