Jučer je Hrvatska potresena još jednom tragedijom – ubijena je 18. žena ove godine. Ovaj stravičan podatak pokrenuo je Žensku mrežu Hrvatske na ponovno prozivanje Vlade Republike Hrvatske. Tvrde da je nečinjenje Vlade izravno odgovorno za ovakvo stanje, unatoč međunarodnim obvezama i novim europskim direktivama. Njihovi zahtjevi ostaju isti: hitno djelovanje i stvaranje učinkovitog okvira za zaštitu žena. Ovo nije samo vijest, ovo je vapaj za promjenom, za životom bez straha, za Hrvatskom u kojoj žene mogu živjeti sigurno.
Femicid: Tragedija koja se ponavlja, 18 žrtava u jednoj godini
Svaki od ovih 18 slučajeva predstavlja neprocjenjiv gubitak – izgubljeni život žene koja je imala neotuđivo pravo na sigurnost i mir. Ovi jezivi događaji nisu izolirani incidenti, već potvrđuju alarmantan obrazac rodno uvjetovanog nasilja koje domaće institucije, nažalost, nisu uspjele spriječiti. Posebno je zabrinjavajuće što se ovaj posljednji femicid dogodio u ozračju gdje se sve glasnije čuju pozivi na umanjenje, pa čak i ukidanje, ustavom zajamčenih prava žena na ravnopravnost. Ovo pokazuje duboko ukorijenjene probleme u našem društvu, gdje se temeljna ženska prava dovode u pitanje, a to izravno potiče toleranciju na nasilje i stvara plodno tlo za izostanak stvarne zaštite.
Sve se češće svjedoči društvenoj klimi u kojoj se fundamentalna ženska prava stavljaju pod znak pitanja. Ova klima, nažalost, direktno je povezana s tolerancijom nasilja i, što je najgore, s izostankom stvarne i učinkovite zaštite za one kojima je najpotrebnija. Kao da se zaboravlja da su prava žena temelj svakog demokratskog i naprednog društva. Kada se ta prava nagrizaju, cijelo društvo slabi.
“Svaki od ovih zločina znači izgubljeni život žene koja je imala pravo na sigurnost. Ovi slučajevi nisu pojedinačni; oni potvrđuju kontinuirani obrazac rodno uvjetovanog nasilja koji institucije nisu spriječile.” – Ženska mreža Hrvatske
Analize provedene u Hrvatskoj godinama pokazuju poražavajuću istinu: u većini slučajeva femicida postojali su jasni i nedvosmisleni pokazatelji visokog rizika. Ti pokazatelji uključivali su prethodne prijave nasilja, izražene prijetnje od strane počinitelja i očiti obrasci kontrolirajućeg ponašanja. Žene su nerijetko pravovremeno upozoravale na opasnost koja im prijeti, ali institucije sustava nisu reagirale na adekvatan, pravodoban i koordiniran način. Izostanak proaktivnog djelovanja, ponekad zbog proceduralnih prepreka, a ponekad zbog nedostatka senzibiliteta, dovodio je do najtragičnijih posljedica. Prema međunarodnim standardima, femicid se smatra predvidivim i, što je najvažnije, sprječivim fenomenom, ali samo onda kada sustav funkcionira besprijekorno i na vrijeme.
Predvidivost i sprječivost femicida: Kada sustav zakaže
Međunarodni stručnjaci i organizacije koje se bave problematikom nasilja nad ženama kontinuirano naglašavaju kako je femicid, u većini svojih oblika, izrazito predvidiv. To znači da postoje signali, često jasni i ponovljeni, koji upućuju na to da je neka žena u životnoj opasnosti. Ovi signali mogu biti verbalne prijetnje, pokazivanje ekstremne ljubomore i posesivnosti, praćenje, izoliranje žrtve od obitelji i prijatelja, ili nasilje koje se već događalo i eskalira. Kada žrtva ili njoj bliske osobe prijave nasilje ili izražavaju strah, institucije bi trebale imati jasne protokole za djelovanje. U Hrvatskoj, nažalost, ti protokoli često nisu dovoljno robustni ili se ne provode dosljedno.
Problem leži u tome što sustav često reagira reaktivno, a ne proaktivno. Umjesto da se prepoznaju znakovi opasnosti i poduzmu preventivne mjere, institucije čekaju da se nasilje dogodi, a onda se bave posljedicama. Ovo je ključna razlika između učinkovitog sustava zaštite i onog koji, nažalost, zakaže. Kada bi se, primjerice, sve prijave obiteljskog nasilja shvatile s najvišim stupnjem ozbiljnosti, a počiniteljima bi se izricale strože sankcije uz obvezno sudjelovanje u programima tretmana, vjerojatnost ponavljanja nasilja bila bi znatno manja. Nadalje, koordinacija između policije, centara za socijalnu skrb, sudova i zdravstvenih ustanova ključna je za cjelovitu zaštitu žrtve. Nedostatak te koordinacije stvara “rupe” kroz koje nasilnik može djelovati.
Primjerice, ako žena prijavi nasilje i dobije zabranu prilaska, a ta zabrana nije adekvatno praćena ili počinitelj uspije zaobići mjere, sustav je zakazao. Ili, ako počinitelj ima povijest nasilničkog ponašanja, a sudovi mu, unatoč tome, izriču blage kazne, šalje se poruka da takvo ponašanje nije dovoljno ozbiljno sankcionirano. Ovo su samo neki od scenarija koji, nažalost, postaju svakodnevica u statistikama femicida.
Odgovornost Vlade: Zakonske praznine i strateški propusti
Ženska mreža Hrvatske nedvosmisleno proziva Vladu Republike Hrvatske kao izravno odgovornu za trenutačno stanje. Njihova kritika temelji se na činjenici da Vlada, unatoč jasno definiranim obvezama proizašlim iz ratifikacije Istanbulske konvencije i usvajanja nove EU Direktive o suzbijanju nasilja nad ženama, nije uspjela osigurati adekvatan, učinkovit zakonski i strateški okvir koji bi jamčio zaštitu žena. Nacionalni plan za borbu protiv nasilja nad ženama, donesen nedavno i planiran do 2029. godine, kritizira se zbog nedostatka dubinske rasprave, nedovoljnog definiranja preventivnih mjera i, što je najvažnije, potpunog izostanka osiguranih sredstava za njegovu provedbu. Prevencija, ključni element u borbi protiv femicida, u praksi ostaje zanemarena, dok se fokus nerijetko prebacuje na represivne mjere koje dolaze prekasno.
Problem leži i u fragmentiranom zakonskom okviru. Nasilje nad ženama i dalje se u značajnoj mjeri tretira kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo koje bi zahtijevalo strože sankcije i sveobuhvatniji pristup. Ovakav pristup izravno je u suprotnosti s europskim standardima i uvelike onemogućuje učinkovitu zaštitu žrtava te dugoročnu prevenciju. Sustav, takav kakav je danas, ne uspijeva spriječiti nasilje, a posljedice su, nažalost, smrtonosne. Potrebno je hitno revidirati sve postojeće zakone koji se tiču nasilja u obitelji i nad ženama te donijeti jedinstveni zakon koji će jasno definirati sve oblike nasilja i sankcionirati ih na odgovarajući način.
Nacionalni plan: Dobra namjera, loša provedba?
Nacionalni plan, iako formalno postoji, čini se da pati od kroničnog nedostatka konkretnih koraka i financijske potpore. Činjenica da je donesen bez “adekvatne rasprave” sugerira da stručna javnost i civilni sektor nisu bili dovoljno uključeni u njegovu izradu, što je ključno za donošenje realnih i provedivih mjera. Bez uključivanja stručnjaka za rodnu ravnopravnost, psihologa, socijalnih radnika i pravnika, plan riskira da ostane samo mrtvo slovo na papiru. Sredstva za provedbu su temelj svakog uspješnog plana. Bez njih, najsavršenije strategije ostaju samo puste želje.
Ova situacija nije nova. Godinama organizacije civilnog društva upozoravaju na nedostatak ulaganja u prevenciju i sustavnu podršku žrtvama. Umjesto da se ulaže u edukaciju, programe za počinitelje, sigurne kuće i savjetovališta, sredstva se često usmjeravaju na reagiranje nakon što se tragedija dogodi. Ovo je kratkovidno i neefikasno. Ulaganje u prevenciju dugoročno je isplativije jer smanjuje broj žrtava, troškove liječenja, pravosudne troškove i socijalne posljedice nasilja.
Što se tiče ključnih preventivnih mjera, one bi trebale uključivati rad na promjeni društvenih normi koje toleriraju nasilje, edukaciju mladih o zdravim partnerskim odnosima, osnaživanje žena da prepoznaju i prijave nasilje, te stvaranje sigurnog okruženja u kojem se žrtve neće osjećati stigmatizirano ili nezaštićeno. Nacionalni plan mora sadržavati konkretne korake u tim smjerovima, s jasno definiranim ciljevima i pokazateljima uspješnosti.
Istanbulska konvencija i EU Direktiva: Neispunjena obećanja
Hrvatska je ratificirala Istanbulsku konvenciju, sveobuhvatan međunarodni dokument koji definira nasilje nad ženama kao kršenje ljudskih prava i poziva države na poduzimanje sveobuhvatnih mjera za njegovu prevenciju i borbu protiv njega. Konvencija naglašava važnost prevencije, zaštite žrtava, kaznenog progona počinitelja i koordiniranih politika. Unatoč tome, provedba njenih odredbi u Hrvatskoj ostaje sporna. Mnogi stručnjaci tvrde da se odredbe Konvencije primjenjuju selektivno ili da se njihova provedba svodi na formalnosti.
Slična je situacija i s novom EU Direktivom o suzbijanju nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. Direktiva postavlja visoke standarde za države članice u pogledu prevencije, zaštite žrtava, kaznenog progona počinitelja i uspostave specijaliziranih službi podrške. Međutim, da bi se Direktiva uspješno implementirala, potrebne su značajne promjene u nacionalnom zakonodavstvu i praksi. Ako Vlada ne poduzme proaktivne korake, Hrvatska riskira da ne iskoristi puni potencijal ovih važnih međunarodnih akata.
Ključno je da se ove obveze ne shvaćaju samo kao formalnost, već kao imperativ za promjenu društvene svijesti i pravnog sustava. To podrazumijeva ulaganje u edukaciju pravosudnih djelatnika, policajaca i socijalnih radnika o specifičnostima rodno uvjetovanog nasilja, kao i osiguravanje adekvatnih resursa za nevladine organizacije koje rade s žrtvama. Bez toga, Istanbulska konvencija i EU Direktiva ostat će samo mrtvo slovo na papiru, a žene će nastaviti stradavati.
Zahtjevi Ženske mreže: Poziv na hitno djelovanje
U svjetlu tragične situacije, Ženska mreža Hrvatske ponavlja svoje ključne zahtjeve, pozivajući Vladu na hitno i odlučno djelovanje. Njihova poruka je jasna: deklarativne politike nisu dovoljne kada su u pitanju ljudski životi. Potrebne su konkretne mjere i stvarna volja za promjenom.
Prvi i najvažniji zahtjev jest hitno osnivanje stručne radne skupine. Ova skupina, sastavljena od stručnjaka iz relevantnih područja – pravnika, psihologa, socijalnih radnika, predstavnika civilnog sektora i žrtava – trebala bi biti zadužena za predlaganje novih zakonskih i strateških rješenja. Ta rješenja moraju biti u potpunosti usklađena s najnovijom EU Direktivom te se oslanjati na najbolje prakse iz drugih zemalja koje su uspjele smanjiti stopu nasilja nad ženama. Radna skupina mora imati mandat da predloži ne samo kozmetičke promjene, već suštinske reforme.
Drugi ključni zahtjev odnosi se na donošenje jedinstvenog zakona koji će regulirati sve oblike nasilja nad ženama. Važno je da se femicid i drugi najteži oblici nasilja jasno definiraju kao kaznena djela, a ne da se i dalje tretiraju kao prekršaji. To znači da bi počinitelji trebali biti podvrgnuti strožim sankcijama, uključujući obvezno sudjelovanje u tretmanima za počinitelje nasilja, kao i dugoročnije praćenje. Kriminalizacija svih oblika nasilja, od seksualnog uznemiravanja do teških tjelesnih ozljeda, ključna je za slanje jasne poruke da takvo ponašanje neće biti tolerirano.
Treći zahtjev fokusira se na donošenje Nacionalne strategije koja će biti u potpunosti usklađena s odredbama Istanbulske konvencije. Ova strategija mora biti više od samo dokumenta; mora sadržavati jasno razrađene preventivne mjere koje će biti usmjerene na promjenu društvenih normi, edukaciju i podizanje svijesti. Još važnije, strategija mora imati osigurana adekvatna sredstva za provedbu. Bez financijske potpore, najambicioznije strategije ostaju samo mrtvo slovo na papiru.
Žene u Hrvatskoj imaju pravo na život bez nasilja. Ovo nije privilegija, već temeljno ljudsko pravo. Država ima zakonsku i moralnu obvezu osigurati to pravo, ne samo deklarativnim izjavama, već djelotvornim, proaktivnim i sustavnim politikama. Postavlja se sudbonosno pitanje: Koliko još žena mora umrijeti prije nego što Vlada shvati ozbiljnost situacije i poduzme stvarne korake?
Što konkretno znači “učinkovit zakonski i strateški okvir”?
Učinkovit zakonski i strateški okvir za zaštitu žena podrazumijeva niz elemenata koji rade zajedno kako bi spriječili nasilje i pružili podršku žrtvama. To uključuje:
- Jedinstveni zakon o borbi protiv nasilja nad ženama: Ovaj zakon bi jasno definirao sve oblike rodno uvjetovanog nasilja (psihičko, fizičko, seksualno, ekonomsko, uznemiravanje, praćenje) i propisao adekvatne kazne za počinitelje. Važno je da se nasilje nad ženama tretira kao kazneno djelo, a ne kao prekršaj, kako bi se osiguralo dugoročno sankcioniranje i prevencija.
- Nacionalna strategija s jasnim preventivnim mjerama: Strategija bi trebala obuhvaćati programe edukacije u školama o ravnopravnosti spolova i nenasilnom rješavanju sukoba, kampanje podizanja svijesti javnosti, programe za promjenu rodnih stereotipa i ulaganje u medijsku pismenost.
- Sustavna podrška žrtvama: Ovo podrazumijeva dovoljan broj sigurnih kuća i skloništa, besplatno pravno i psihološko savjetovanje, te hitnu pomoć žrtvama. Službe podrške trebaju biti dostupne 24/7 i financijski neovisne.
- Učinkovita koordinacija institucija: Policija, sudstvo, tužiteljstvo, centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove i obrazovne institucije moraju besprijekorno surađivati. Trebaju postojati protokoli za razmjenu informacija i zajedničko djelovanje u slučajevima visokog rizika.
- Edukacija stručnjaka: Svi djelatnici u sustavu (policija, pravosuđe, socijalni radnici, zdravstveni djelatnici) moraju proći redovitu edukaciju o rodno uvjetovanom nasilju, specifičnostima psihologije žrtava i počinitelja, te o zakonskim procedurama.
- Tretman počinitelja: Obvezni programi za počinitelje nasilja, usmjereni na promjenu njihovog ponašanja i stava, ključni su za sprječavanje ponavljanja nasilja.
- Sredstva za provedbu: Sve ove mjere zahtijevaju značajna financijska ulaganja. Vlada mora osigurati dovoljan proračun za provedbu zakona, strategija i programa podrške.
Bez ovih elemenata, svaki sustav ostaje neučinkovit i ne uspijeva zaštititi one kojima je ta zaštita najpotrebnija.
Zaključak: Vrijeme je za djela, ne samo riječi
Tragedija 18. femicida ove godine u Hrvatskoj nije samo statistički podatak, već poziv na buđenje cijelog društva i njegove Vlade. Ženska mreža Hrvatske jasno je artikulirala probleme i ponudila rješenja. Ostaje na Vladi da pokaže da joj je stalo do života i sigurnosti svake žene u Hrvatskoj. Potrebno je prestati s politikama koje se svode na deklarativne izjave i usvojiti konkretne, provedive i financijski potkrijepljene mjere. Budućnost Hrvatske ovisi o tome hoće li institucije sustava konačno početi djelovati proaktivno, sprječavati nasilje i štititi svoje građane, umjesto da skupljaju posljedice već počinjenih zločina. Vrijeme je za djela, jer svaka odgoda znači potencijalni novi izgubljeni život.
Često postavljana pitanja (FAQ)
Što je točno femicid?
Femicid je ubojstvo žene zato što je žena. Može biti uzrokovan partnerskim nasiljem, ali i drugim oblicima nasilja temeljenog na spolu, uključujući seksualno nasilje, ubojstvo iz časti ili ubojstvo žena koje se bave prostitucijom. Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB-11) definira femicid kao “ubojstvo ženskog člana obitelji od strane sadašnjeg ili bivšeg supruga ili partnera” te “ubojstvo žene koje počini druga osoba na temelju njezina spola”.
Koje su razlike između femicida i ubojstva?
Glavna razlika leži u motivu. Femicid je specifično usmjeren na ženu kao ženu, često kao rezultat dugotrajnog nasilja u partnerskim odnosima, mržnje prema ženama ili želje za kontrolom nad njom. Obično ubojstvo može biti motivirano različitim razlozima (novac, svađa, osveta), dok je femicid izravno povezan sa spolom žrtve i rodnim neravnopravnostima u društvu.
Zašto je Istanbulsku konvenciju važno poštivati?
Istanbulska konvencija je prvi pravno obvezujući međunarodni instrument koji sveobuhvatno tretira nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje. Ona države potpisnice obvezuje na niz mjera za prevenciju, zaštitu žrtava, kazneni progon počinitelja i usklađivanje politika. Poštivanjem Konvencije, države pokazuju svoju posvećenost zaštiti ljudskih prava žena.
Što znači “rodno uvjetovano nasilje”?
Rodno uvjetovano nasilje je svako nasilje koje je usmjereno na ženu zato što je žena, ili koje nesrazmjerno pogađa žene. Ono proizlazi iz neravnopravnosti spolova i ukorijenjenih društvenih normi koje daju moć muškarcima nad ženama. Ovo nasilje nije samo fizičko, već uključuje i psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje.
Što mogu učiniti ako ja ili netko koga poznajem doživi nasilje?
Ako ste žrtva nasilja ili poznajete nekoga tko jest, važno je potražiti pomoć. Možete se obratiti policiji na broj 192, nazvati besplatni nacionalni savjetodavni telefon za žene žrtve nasilja na broj 0800 66 66 77, ili potražiti pomoć u lokalnim savjetovalištima i sigurnim kućama. Važno je ne šutjeti i znati da niste sami.
—
Leave a Comment