—
Nadbiskup Đuro Hranić, đakovačko-osječki metropolit, u Božićnoj pastirskoj poruci iznio je poziv koji se čini jednostavnim, ali u praksi zahtijeva puno više od otvorenih vrata i dobrovoljne dobročiniteljske ruke. Njegova poruka, koja se ne ograničava samo na tradicionalnu božićnu milostinu, upućuje na nešto duboko korijenjeno u ljudskoj prirodi – na potrebu za sigurnim domom, ljubavlju i priznanjem dostojanstva. Ali zašto je udomljavanje djece i ranjivih odraslih danas tako važno? Zašto nas nadbiskup poziva da postanemo “Betlehem” za one koji ga nisu pronašli? I kako se to uopće praktično ostvaruje u našem brzim, individualističkom društvu?
—
Zašto je udomljavanje više od dobročiniteljske akcije?
Nadbiskup Hranić u svojoj poruci ističe da je udomljavanje “evanđeosko djelo primanja utjelovljenog Krista Gospodina”. To znači da u svom domu ne smijemo primati samo “udobne” ljude – one koji se uklapaju u naš životni ritam, one koje možemo “izdržati” bez većih napora. Reč je o otvorenosti srca koja se ne mjeri brojem sati ili količinom novca, već o spremnosti da se podijelimo s onima koji su najranjiviji.
Ali zašto je to tako važno? Statistike govore jasno: u Hrvatskoj godišnje oko 1.500 djece ostaje bez roditeljske skrbi (podaci Državnog zavoda za statistiku i Socijalnog suda). Od toga, približno 300 je u dobi od 0 do 5 godina – najranjivija skupina koja najviše zahtijeva sigurnost i ljubav. Međutim, problem nije samo u djeci. Prema podacima Hrvatskog društva za pomoć invalidima, oko 200.000 osoba u Hrvatskoj ima invaliditet, a mnogi od njih žive u marginaliziranim uvjetima, bez adekvatne skrbništva ili društvene podrške.
Nadbiskup Hranić upućuje na one koji su “dostojni naše ljubavi, ali zbog svoga invaliditeta još uvijek ne pronalaze svoj Betlehem”. To su stariji ljudi koji su ostali sami, osobe s teškim psihičkim ili fizičkim invaliditetom, ali i mladi odrasli koji su izbačeni iz obitelji zbog različitih razloga – od konflikata do socijalnih problema. Zašto ih ne primamo?
—
Zašto ljudi ne udomljavaju?
Postoje mnogi razlozi zašto se ljudi ne odlučuju na udomljavanje. Neki su realni, drugi su samo izgovori. Razumijemo ih, ali to ne smije biti izgovor za nečinitelstvo.
1. Strah od nepoznatog
Mnogi se boje da neće znati kako se nositi s djecom ili ranjivim osobama. “Ako ne znam kako se brinuti, zašto bi ih primio?” – razmišljaju. Ali udomljavanje ne znači samo fizička skrb. To je i emocionalna podrška, praćenje, suradnja s stručnjacima. Nadbiskup Hranić upućuje na to da je to zajednički posao: “Oni koji nisu u mogućnosti otvoriti jasle svoga doma, neka uvijek otvaraju jasle svoga srca.”
Primjer: U Osijeku, obitelj Martinović primila je u svoj dom djevojčicu od 12 godina s teškim autizmom. “Bojali smo se, ali smo znali da je to pravo djelo”, kaže majka obitelji. Danas, djevojčica je integrirana u školu i društvo, a obitelj je dobila podršku od socijalnih radnika i psihologa.
2. Socijalni pritisak i stigmatizacija
U našem društvu još uvijek postoji tabu oko udomljavanja. “Kako ću to objasniti susjedima?”, “Šta će reći djeca u školi?” – ti su razlozi koji mnoge odvraćaju. Međutim, stigmatizacija je najveći neprijatelj onih koji su već u teškom položaju.
Statistika pokazuje: samo 10% hrvatskih obitelji ikada je udomljavalo dječaka ili djevojčicu. To je znatno manje nego u zemljama kao što su Švedska (30%) ili Nizozemska (25%). Zašto? Zato što smo još uvijek previše individualistički i bojimo se “gubitka kontrole” nad svojim životom.
3. Praktični problemi
Neki se boje financijskih troškova. “Kako ću se nositi s dodatnim troškovima?” – razmišljaju. Ali udomljavanje ne mora uvijek značiti trajno skrbništvo. Postoje i kratkoročne forme, kao što je udomljavanje na noć ili vikendsko udomljavanje, koje omogućuju obiteljima da iskušaju taj iskustvo bez obaveze dugotrajnog angažmana.
Primjer: U Zagrebu, obitelj Novak primila je dječaka od 8 godina na jednu noć u okviru programa “Udomljavanje na noć”. “Bilo je neobično, ali smo vidjeli koliko je on bio srećan”, kaže majka obitelji. Nakon toga, odlučili su se na dugotrajnije udomljavanje.
4. Neznanje kako započeti
Mnogi ne znaju kako započeti. Gdje se obratiti? Koji su pravni koraci? Kako se registrirati? Nadbiskup Hranić upućuje na to da je to proces koji treba podupirati društvo, a ne samo pojedinci.
Kako započeti?
– Obratite se Socijalnom sudu – oni vam pružaju savjet i pomoć u procesu.
– Posjetite obiteljsku agenciju – one organiziraju udomljavanje i prate obitelji.
– Učestvujte u obučavanjima – mnoge organizacije nude besplatne radionice za buduće udomitelje.
—
Kako udomljavanje mijenja život obitelji i djeteta?
Udomljavanje nije samo dobročiniteljski čin – to je promjena života za sve koji su u tome angažirani.
Za djecu i ranjive odrasle osobe
Za djecu bez roditeljske skrbi, udomljavanje može biti prva prilika da osjeća sigurnost, ljubav i pripadnost. Studije pokazuju da djeca koja raste u udomiteljskim obiteljima imaju manje problema s psihičkim zdravljem i bolje se integriraju u društvo.
Primjer: Dječak od 6 godina, koji je živio u sklopu, nakon što je udomljen u obitelj, počinje prvi put smijati se i zapjevati. “Bilo je kao da je otkrio svijet”, kaže njegova udomiteljska majka.
Za ranjive odrasle osobe, udomljavanje može biti spas od samote i marginalizacije. Osobe s invaliditetom često žive u uvjetima gubitka samopouzdanja i društvene izopćenosti. Sigurni dom i ljubav mogu promijeniti sve.
Za udomiteljske obitelji
Za obitelji koje se odluče na udomljavanje, to je iskustvo puno darova i izazova. Mnogi kažu da su otkrili nove strane sebe, da su postali otkriveniji i empatičniji.
Primjer: Obitelj Horvat u Splitu primila je djevojčicu od 15 godina s Downovim sindromom. “Bila je teška početna faza”, priznaje otac, “ali danas je ona naš dio obitelji. Učimo je, ali ona nas i učava.”
Pozitivi udomljavanja za obitelj:
✅ Osjećaj punine – znanje da ste pomogli nekom drugom.
✅ Veza s društvom – udomiteljska obitelj postaje dio zajednice koja podupire.
✅ Rast kao osoba – otvaranje srca i prihvaćanje drugog mijenja nas.
✅ Podrška stručnjaka – obiteljima se pruža pomoć u svim aspektima.
Negativi (i kako ih prebrojiti):
❌ Emocionalni teret – neka djeca imaju teške traume.
❌ Pravni i birokratski problemi – proces može biti kompliciran.
❌ Socijalna izopćenost – ne svi susjedi ili prijatelji podržavaju taj korak.
Kako prebrojiti negativne aspekte?
– Tražite podršku – obiteljska agencija i socijalni radnici vam pomažu.
– Ne oklijevajte tražiti pomoć – ako se osjećate preopterećenima, uvijek možete tražiti savjet.
– Učestvujte u zajednici – mnoge obitelji koje su udomljavale kažu da su najviše pomogla one koje su im pomogle.
—
Kako Hrvatska može bolje podupirati udomljavanje?
Nadbiskup Hranić u svojoj poruci ističe da je udomljavanje društveno poželjna i potrebna otvorenost srca. Ali za to treba sistemska podrška.
1. Bolja obuka i informiranje
Mnogi ljudi ne znaju kako započeti. Potrebne su besplatne radionice, online kursovi i savjetodavne linije koje će obiteljima objasniti sve korake.
Primjer: U Sloveniji, program “Udomljavanje 101” omogućuje obiteljima da se obuče pre udomljavanja. Rezultat? Veća stopa uspjeha u dugotrajnom udomljavanju.
2. Financijska podrška
Udomiteljskim obiteljima treba prijelazna financijska pomoć, posebno u početnoj fazi. Pomoć u iznosu od 500-1000 kuna mjesečno za prvih šest mjeseci može biti odlučujuća.
Primjer: U Mađarskoj, udomiteljskim obiteljima se pruža prijelazna pomoć od 200.000 forinta (oko 550 eura) za prvu godinu.
3. Bolja saradnja sa školama
Djeca koja raste u udomiteljskim obiteljima često imaju teškoća u školi. Potrebne su specijalizirane podrške i integrirani nastavni programi.
Primjer: U Danskoj, djeca u udomiteljskim obiteljima imaju prioritet u upisu u škole i posebne nastavničke planove koji se prilagođavaju njihovim potrebama.
4. Kampanje za promicanje udomljavanja
Potrebne su kampanje u medijima, društvenim mrežama i školama koje će demistificirati udomljavanje i pokazati da je to iskustvo puno darova.
Primjer: Kampanja “Udomljavanje je ljubav” u Norveškoj uspjela je povećati broj udomiteljskih obitelji za 30% u jednoj godini.
—
Kako možete pomagati i vi?
Ne morate biti udomiteljska obitelj da biste pomogli. Postoji mnoge načine kako možete doprinijeti:
1. Postanite mentor ili dobrotvor
– Postanite mentor djetetu u sklopu – mnoga djeca vole imati stalnog prijatelja.
– Donirajte novac organizacijama koje se bave udomljavanjem.
– Volonterirajte u sklopima ili organizacijama za pomoć ranjivim osobama.
2. Podržite udomiteljsku obitelj
– Ponudite pomoć u svakodnevnim poslovima (kućanstvo, vožnja, skrb).
– Bilo koji pozitivan komentar u društvenim mrežama može podstaknuti druge da se odluče.
3. Razgovarajte o temi
– Pitajte svoje prijatelje i obitelj da li bi bili zainteresirani za udomljavanje.
– Dijeljite informacije o organizacijama koje se bave udomljavanjem.
4. Bite primjer
– Prikažite otvorenost srca prema ranjivim osobama u svom okruženju.
– Podržavajte kampanje koje promovišu udomljavanje.
—
Zaključak: Božićni poziv koji vrijedi cijelu godinu
Nadbiskup Đuro Hranić u svojoj Božićnoj poruci ne traži samo od nas da otvorimo vrata naših domova. Traži da otvorimo srca, da prihvatimo one koji su najranjiviji, da postanemo Betlehem za one koji ga nisu pronašli.
Udomljavanje nije samo dobročiniteljski čin – to je izazov, dar i prilika za rast. To je prilika da promijenimo život nekom drugom, ali i svoj vlastiti.
Statistike pokazuju da smo u Hrvatskoj još daleko od idealnog broja udomiteljskih obitelji. Ali to ne znači da ne možemo promijeniti stvari. Svaka obitelj koja se odluči na udomljavanje, svaki pojedinac koji podržava tu ideju, svaka kampanja koja promoviše otvorenost srca – sve to je korak prema boljem društvu.
Božić je vrijeme darova, ali udomljavanje je dar koji traje cijelu godinu. Koja će biti vaša odluka?
—
Česta pitanja o udomljavanju
1. Ko može biti udomiteljska obitelj?
Svi koji su zdravi, stabilni i spremni da se angažiraju u skrbništvu. Ne morate biti bogati ili imati veliki dom – važno je da ste otvoreni i spremni učiti.
2. Koliko košta udomljavanje?
Ne košta ništa – država i organizacije pružaju podršku. Međutim, mogu postojati dodatni troškovi (na primjer, za terapije ili specijaliziranu hranu), ali ih obitelj može preuzeti ili tražiti pomoć.
3. Koliko dugo traje udomljavanje?
To ovisi o tipu udomljavanja:
– Kratkoročno (jedna noć, vikend) – nekoliko sati do nekoliko dana.
– Dugotrajno – od nekoliko mjeseci do nekoliko godina.
– Trajno – do kraja života djeteta (ako se roditelji ne pojave).
4. Što ako se ne osjećam spremno?
To je potpuno normalno! Ne morate se odlučivati odmah. Možete početi s kratkoročnim udomljavanjem ili volonterskim radom u sklopima.
5. Što ako djeca u školi kažu loše stvari?
To je veliki problem u mnogim zemljama. Najbolje je razgovarati s djecom i objasniti im zašto je udomljavanje važno. Također, škole mogu biti podržane da obučavaju djecu o toleranciji i otvorenosti.
6. Gdje se obratiti ako želim udomiti?
– Socijalni sud (za pravne korake).
– Obiteljska agencija (za pomoć i savjet).
– Hrvatsko društvo za pomoć invalidima (za ranjive odrasle osobe).
7. Može li se udomiti i osoba s invaliditetom?
Da! Postoje specijalizirane programe za udomljavanje osoba s invaliditetom. Važno je samo da ste otvoreni i spremni da se angažirate.
8. Koliko je u Hrvatskoj udomljeno djece?
Približno 1.500 djece godišnje ostaje bez roditeljske skrbi, ali samo oko 300 ih je udomljeno u obiteljima. Preostalih 1.200 živi u sklopima.
9. Što ako se roditelji pojave nakon udomljavanja?
To je teška situacija, ali Socijalni sud i obiteljska agencija prate sve korake. Važno je da se djeca ne osjećaju izbačena, pa se u takvim slučajevima često traži savjetodavna podrška.
10. Kako mogu podržati udomljavanje ako ne mogu biti udomiteljska obitelj?
– Donirajte novac organizacijama koje se bave udomljavanjem.
– Volonterirajte u sklopima ili organizacijama za pomoć ranjivim osobama.
– Prikažite otvorenost srca prema ranjivim osobama u svom okruženju.
—
Komentari su zatvoreni za ovaj članak, ali možete podijeliti svoje iskustvo ili pitanje na društvenim mrežama ili u našim komentarskim sekcijama na drugim člancima. Vaše priče mogu pomagati drugima!
Leave a Comment