Piletić: Imamo 140.000 stranih radnika. Dopredsjednik HUP-a: Trebat…

Uvod: zašto broj stranih radnika danas odlučuje o hrvatskom ekonomskom prostoru

U vremenu brzih promjena na tržištu rada, broj stranih radnika postaje važan pokazatelj ne samo ekonomskog zdravlja, već i sigurnosti rada i društvenog sklada. U javnom diskursu često se susreću polarizirani stavovi: jedni vide u dolasku migranata priliku za rast i stabilizaciju najkritičnijih sektora, drugi strahuju od pritiska na plaće, cijene stanovanja, socijalne sustave i sigurnost na radnom mjestu. U ovom članku istražujemo što broj stranih radnika znači za Hrvatsku danas, kako se mijenjao kroz posljednje godine, koja je uloga poslodavaca i državnih politika, te što to znači za kriminalne rizike i poslovnu sigurnost. Pokušaćemo pružiti uravnoteženu sliku uz konkretne primjere iz različitih sektora, statističke plane i realne izazove s kojima se susrećemo u praksi.

Naša analiza nastala je uz razradu aktualnih tvrdnji iz javnog prostora, uključujući nedavne izjave dopredsjednika Hrvatskog udruženja poslodavaca (HUP) i promišljanja koja kruže kroz privatne i javne kanale. Cilj nije senzacionalizam, nego jasno razumijevanje komplexnosti migracijske dinamike, njezine povezanosti s kriminalom na radnom mjestu, ali i sa smanjenjem ili povećanjem ekonomskih rizika. U daljnjem tekstu poredit ćemo brojke, preispitati kredibilnost projekcija, te ponuditi konkretne primjere iz različitih djelatnosti kako bi se donijeli informirani zaključci za čitatelje Kriminal.info.

Krovna slika tržišta rada u Hrvatskoj u posljednjim godinama temelji se na stalnoj needs-based potražnji za radnom snagom. Strani radnici čine značajan, ali promjenjiv udio ukupne zaposlenosti, često krećući se uzduž sektora koji imaju sezonske ili dugoročne potrebe: građevinarstvo, turizam, logistika, proizvodne djelatnosti i agroindustrija. To nije samo statistički broj; to je pokazatelj koliko gospodarstvo ovisi o fleksibilnoj radnoj snazi iz inozemstva u određenom periodu.

Prema najnovijim dostupnim podacima koji kruže u javnoj raspravi, broj stranih radnika registriranih u Hrvatskoj kreće se oko 140.000, s varijacijama koje proizlaze iz promjene propisa, uvjeta boravka i ekonomskih kretanja. Važno je napomenuti da je riječ o registriranoj radnoj snazi, što ne uključuje sve one koji rade na crno ili putem različitih oblika ugovora koji nisu u potpunosti dokumentirani. U svakom slučaju, 140.000 predstavlja snažan signal o kontinuiranom pritisku na tržište rada.

Godišnje variranje broja stranih radnika često je povezano s regulatornim okvirima. Na kraju 2023. i početkom 2024. uslijedile su izmjene koje su utjecale na to hoće li određene kategorije radnog statusa biti lakše, ili teže za dobivanje. U tim okvirima dolazi do zamućivanja slika: broj radnika iz inozemstva može porasti ili pasti ne samo zbog potražnje, nego i zbog promjena u vizama, radnim dozvolama, sezonskim zahtjevima i promjenama u radnim uvjetima koje poslodavci i institucije prilagođavaju.

U širem kontekstu, određene institucije i ekonomisti ističu da 140.000 nije statičan broj i da stvarna potreba za stranom radnom snagom nastaje i reagira na gospodarske cikluse. Primjeri unutar pojedinih sektora pokazuju da se situacije mijenjaju: u građevinarstvu i proizvodnji potreba može biti visoka tijekom razdoblja intenzivne investicijske aktivnosti, dok turizam i ugostiteljstvo imaju sezonske oscilacije koje utječu na broj registriranih stranih radnika tijekom godine.

Tržište rada u Hrvatskoj osjetljivo reagira na stranu radnu snagu jer mnogi sektor i poslovni modeli ovise o fleksibilnosti i posebnostima koje domaći radnici ne mogu uvijek zadovoljiti. Pogled na sektore najviše u kojima stranih radnika ima ili ima značajan udio otkriva sljedeće obrasce:

• Građevinski sektor – brzi rast infrastrukturnih projekata i privatnih inicijativa često traži vijek trajanja projekata i kvalitetnu obuku radnika. Strani radnici u građevini čine važan segment, posebno u stavkama poput betona, armature, krovnih konstrukcija i završnih radova, gdje domorodački kadar ponekad nije dovoljan ili je raspoloživ jedno sezonsko razdoblje godišnje.
• Turizam i ugostiteljstvo – sezonske potrebe za hotelskim, ugostiteljskim i kuhinjskim osobljem prate turističke trendove. Strani radnici pomažu da se sezona produži, a često ulaze i u poslove koji zahtijevaju specifične vještine koje su manje zastupljene u domaćem tržištu rada.
• Logistika i transport – transportna industrija i logistički centri oslanjaju se na radnu snagu koja omogućava učinkovit prijevoz i distribuciju robe, često uz promjenjive zahtjeve kada dolaze veće količine tereta ili promjene u lancima opskrbe.
• Proizvodnja i industrijski pogoni – proizvodni kapaciteti koji traže preciznost, ponovljivost i posvećenost operativnim zadacima često traže radnike s posebnim kvalifikacijama. Uloga stranih radnika ovdje može biti promjenjiva ovisno o tehnologiji i automatizaciji.
• Zdravstvo i socijalne službe – iako su u mnogim zemljama izazovi manjak domaćih kadrova, stranih radnika često privlače specifične pozicije u njezi i potpori, gdje su kvaliteta i sigurnost prije svega. Naravno, sigurnost i etika rada ovdje su bitna pitanja.

Važno je naglasiti da se omjeri ne mogu generalizirati; lokalna kontekst, veličina i germanski poslovni model, kao i regionalni razvoj, utječu na to koji sektor ima najveću ovisnost o stranoj radnoj snazi. U nekim regijama, posebno uz granične regione, dodatna potreba može biti izraženija nego u drugim dijelovima zemlje.

Najviše trenutne rasprave u javnom prostoru potječu iz izjava predstavnika poslovne zajednice. Dopredsjednik Hrvatskog udruženja poslodavaca (HUP) često iznosi razmišljanja o potrebama za radnom snagom i načinu na koji zakonski okvir oblikuje odluke poslodavaca. U jednoj od svojih posljednjih izjava, naglašava se da broj od 140.000 stranih radnika ukazuje na određeni nivo stabilnosti, ali i na važnost racionalizacije procjena o budućoj needs-based potražnji. Paralelno s tim, predložena projekcija od 240.000 stranih radnika izaziva diskusiju: je li to realna ili pretjerana procjena?

Iz perspektive dopredsjednika HUP-a, može se izvući nekoliko ključnih poruka. Prvo, brojke nisu statične i ovise o zakonodavstvu, ekonomskim kretanjima i sposobnosti poslodavaca da legalno integriraju strane radnike. Drugo, promjene u zakonodavstvu mogu postati samoodrživi signal tržištu; kada se uvode strožiji kriteriji ili, obrnuto, pojednostavnjenja, kompanije reagiraju prilagodbama u planiranju zaposlenja. Treće, izjave o potrebama treba promatrati kroz prizmu realnih projekcija i rizika, ne samo kroz optimistične scenarije.

Iz perspektive sigurnosti poslovanja, HUP naglašava i važnost transparentnosti procesa, od dokumentacije radne dozvole do poštivanja radnih prava. Ne radi se samo o kvantiteti radne snage, već o kvaliteti sustava koji omogućuje da strani radnik ne bude izložen eksploataciji te da se tržište rada održava u zdravom i sigurnom okviru. U tom kontekstu, dolaze i kritike koje ukazuju na potrebu jasnijih mehanizama kontrole, bolju saradnju između državnog aparata i poslodavaca te ulaganja u edukaciju i integraciju migranata u lokalne zajednice.

Jedno od ključnih pitanja koje se često pojavljaju u diskusijama o migraciji je sigurnost: je li veći broj stranih radnika povezan s većim rizikom od kaznenih djela, zlouporabe posla ili radne eksploatacije? Stručnjaci iz Kriminal.info često naglašavaju da je sigurnost rada dvostruka: s jedne strane, migracija može povećati rizik od rada na crno i skrivenih sigurnosnih rizika, s druge strane, pravilno reguliran rad i transparentna komunikacija mogu smanjiti te rizike i poboljšati ukupnu sigurnost radne sredine.

Što se tiče statistike, veće potrebe za radnom snagom ne mora nužno značiti povećanje kriminala ako su mjere nadzora i zaštite radnika adekvatne. Sigurnost treba biti temeljena na tri stupa: pravna zaštita radnika, poštena plata i radni uvjeti te transparentno provedeni pravilnici. S obzirom na to, manjkavosti u registraciji radnika, nepoštivanje minimalnih standarda i izbjegavanje plaćanja doprinosa stvara rizik za zlouporabe. Zato je nužno jačanje kontrole, ali i investicija u edukaciju poslodavaca i radnika o pravima i obavezama.

Primjeri iz prakse ukazuju da su sektorima s visokom rizikom rada na crno potrebne posebne mjere: infomraciije i edukacija, jednostavnije procedure za legalizaciju boravka i rada te snažniji nadzor. Istovremeno, uz pravilnu regulativu, migrantima se pruža sigurnije okruženje, pravna zaštita i pristup socijalnim benefitima – što smanjuje sklonost ka radu u sivoj zoni i jača vladinu reputaciju u borbi protiv kriminala.

Pravni okvir koji uređuje rad stranaca u Hrvatskoj temelji se na bilateralnim i europskim propisima, uz prilagodbe domaćeg zakonodavstva. Ključne teme uključuju: uvjete za izdavanje radnih dozvola, boravak stranaca, prepoznavanje kvalifikacija, administrativne transporte i zaštitu radnih prava. U posljednjim godinama svjedočili smo postupnim izmjenama koje pokušavaju olakšati legalan pristup radnoj snazi, posebice za sektore s visokim rizikom za nestašicu radnika, uz istovremeno pojačane kontrole i dokumentaciju koja štiti radnika.

Postoje kritike i optimizacije: neki tvrde da su se promjene kretale previše prema pojednostavljenju procesa, što bi moglo voditi do prolaznih rješenja bez adekvatne verifikacije. Drugi naglašavaju da bi stroža kontrola trebala biti praćena i s programima integracije i podrške radnicima, kako bi se smanjila mogućnost zlouporaba i rada na crno. U svakom slučaju, politički i ekonomski akteri su složni da je balansa između poticanja gospodarstva i zaštite radnika najvažniji izazov.

Kriminalne teme u kontekstu radne migracije često se javljaju kroz tri lica pitanja: rad na crno, krijumčarenje radne snage i eksploatacija, te zaštita radnika na radnom mjestu. Dostupni dokazi upućuju da povećanje kontrole nad legalnom radnom snagom smanjuje rizik od kriminalnih radnji. S druge strane, ako se migracija i radna snaga doživljavaju isključivo kao ekonomski problem, bez adekvatnih rješenja za integraciju i zaštitu, rizik od društvenog napetosti i kriminalnih incidenata može ostati visok.

Suradnja između državnih institucija, policije, nadležnih inspekcija i poslodavaca ključna je za očuvanje sigurnosti. To uključuje provjeru radnih dozvola, usklađivanje plaća i radnih uvjeta, te edukaciju radnika o njihovim pravima. Neka istraživanja sugeriraju da su najčešće žarišne točke rizika radnih mjesta gdje nema jasnih ugovora, gdje su plaće ispod minimalnih standarda i gdje postoje slučajevi prekovremenog rada bez adekvatne naknade. U takvim okruženjima rizici od zloupotreba i kriminala su veći, a sigurnost radnika i reputacija poslodavaca slabija.

Stoga, rješenja moraju biti holistička: jača provjera, transparentnost, adekvatne plaće, sigurni radni uvjeti i jasna komunikacija radnih prava su temelj za minimiziranje rizika na radnom mjestu i pružanje sigurnije radne zone za sve uključene strane.

• Prednosti: dopunjavanje radne snage u ključnim sektorima, smanjenje rizika od poremećaja u proizvodnji i uslugama, podizanje ekonomske aktivnosti i povećanje poreznih prihoda, mogućnost transfera znanja i tehnologije, poticanje inovacija i konkurentnosti.
• Nedostaci: potencijalni pritisak na cijene nekretnina i troškove života, rizik od rada na crno ako nadzori nisu dovoljno snažni, mogućnost pristranosti prema određenim sektorima, poteškoće kod integracije i društvene inkluzije, te potrebna značajna ulaganja u edukaciju poslodavaca i radnika.
• Neutralno/kompleksno: migracija sama po sebi nije ni dobra ni loša; ishodi ovise o implementaciji politika, pravilima tržišta rada i kapacitetima institucija da osiguraju sigurnost i pravednost u radu.

Ukratko, migracijska dinamika treba biti dio strateškog plana razvoja gospodarstva, uz istovremeno jačanje socijalne kohezije i borbe protiv svega što podriva integritet tržišta rada. To znači i kontinuirano prilagođavanje zakona, i planiranje investicija u edukaciju i prije svega sigurnost radnika na svim razinama.

Rješenja su višestruka i međusobno povezana. Neka od ključnih smjernica uključuju:

• Strukturalno planiranje potražnje – usklađivanje potražnje za radom s ekonomskim ciklusima kroz precizniju prognozu potreba poslodavaca i državnih politika. Ovo uključuje i predviđanje u segmentima s velikim nedostatkom domaćih radnika te pravovremene mjere u pogledu dozvola i poticaja za zapošljavanje stranaca tamo gdje je to za gospodarstvo nužno.
• Jačanje nadzora i zaštite radnika – transparentnost ugovora, jasni uvjeti rada, adekvatne naknade i sigurni radni uvjeti. Pojačani inspekcijski nadzor i veća usklađenost s minimalnim standardima pomažu u smanjenju radne eksploatacije i radnog pranja.
• Brža i jednostavnija administracija – pojednostavljenje procedura za izdavanje radnih dozvola i boravak stranaca, uz držanje visokih standarda provjere. To pomaže poslodavcima da pravovremeno planiraju svoje ljudske resurse bez nepotrebnih zastoja.
• Integracija i edukacija – programi integracije za strane radnike i njihovu prilagodbu lokalnim zajednicama. Edukacija o radnim pravima, sigurnosti i jeziku može povećati sigurnost i smanjiti rizike za obje strane.
• Razvoj domaće radne snage – investicije u obrazovanje, prekvalifikacije i poticaje za zapošljavanje domaćih radnika, kako bi se smanjila ovisnost o stranaccima kada to nije nužno i kako bi se stvorila šira baza za rast.

Ukratko, politika koja balansira brzinu, sigurnost i pravednost zahtijeva multidisciplinarni pristup: ekonomisti, sociolozi, pravnici i poslodavci moraju raditi zajedno kako bi se stvorila održiva i sigurnija radna sredina.

Broj stranih radnika u Hrvatskoj – oko 140.000 u registriranoj radnoj snazi – nije samo statistička brojka. To je signal o tome koliko gospodarstvo treba fleksibilnu radnu snagu i koliko je tržištu rada važna prilika da se prilagodi potrebama. Istovremeno, projekcije poput 240.000 ili 500.000 stranih radnika koje su se spominjale kroz godine podsjećaju na važnost konteksta: javne politike, ekonomskih ciklusa i uklapanje migracijske politike unutar sigurnog i pravednog okvira. Realnost je često složenija od pojednostavljenih slogana; ključ je u održavanju parametara sigurnosti, konkurentnosti i ljudske vrijednosti.

Kriminal.info, s naglaskom na kriminal i sigurnost, poručuje: migracija nije izolirani problem; to je dio sustava koji mora biti transparentan, pravedan i nadziran. Kvalitetna integracija, jasna pravila, i snažan nadzor smanjuju rizike i povećavaju povjerenje u poslovni sektor. U konačnici, održivo tržište rada koje služi zajednici i gospodarstvu zahtijeva da svi akteri – država, poslodavci i radnici – rade zajedno kako bi se stvorio stabilan, siguran i pravedan okvir.

1. Koliko stranih radnika trenutačno radi u Hrvatskoj?
   Procjene variraju, ali registrirana radna snaga stranih državljana kreće se oko 140.000. To je broj koji često koristi javnost kao referencu za planiranje politika i poslovnih odluka.
2. Koji su glavni sektorovi ovisni o stranim radnicima?
   Najviše su zastupljeni sektor građevinarstva, turizam i ugostiteljstvo, logistika/transport te proizvodnja. Naravno, distribucija i usluge također koriste dio stranih radnika, ovisno o sezonskim i tržišnim potrebama.
3. Hoće li broj stranih radnika rasti ili opadati u narednim godinama?
   To ovisi o mnogim čimbenicima: ekonomskim uvjetima, regulatornim promjenama, demografskim trendovima i investicijama. Duži period može donijeti stabilizaciju, dok kratkoročne promjene mogu donijeti fluktuacije uzrokovane politikama boravka i rada stranaca.
4. Kako migracija utječe na sigurnost i kriminal?
   Ako su radni uvjeti i sigurnost rada regulirani i provjereni, rizik od zlouporaba se smanjuje. Nedostatak kontrole doprinosi problemima poput rada na crno ili eksploatacije. Snažan nadzor, edukacija i transparentnost su ključni alati za smanjenje rizika.
5. Koje mjere mogu pomoći da se migracija koristi na korist zajednice?
   Uspostava jasnih standarda rada, jednostavnih procesa za legalan rad, podrška integraciji i ulaganje u razvoj domaće radne snage kroz obrazovanje i prekvalifikacije.
6. Gdje mogu čitat pouzdane podatke o migraciji radnika?
   Preporučuju se službene statistike državnih agencija, izvještaji gospodarskih komora i analize akademskih institucija. Uvijek tražite izvor koji navodi metodologiju prikupljanja podataka i datum zadnje ažuriranja.