U posljednje vrijeme, sve češće se na društvenim mrežama i u svakodnevnim razgovorima spominje potreba za organiziranim protestima protiv korupcije i loših životnih uvjeta. Mnogi ljudi ističu kako su problemi poput nepotizma, pronevjere javnih sredstava i sustavnog zanemarivanja društvenih pitanja postali toliko izraženi da bi trebali izazvati masovne građanske reakcije. No, unatoč oštroj kritici i nezadovoljstvu koje se osjeća u zraku, malo je vjerojatno da će se u Hrvatskoj dogoditi opsežni i dugotrajni prosvjedi poput onih u susjednim zemljama. Zašto je to tako? Što to govori o hrvatskom društvu, političkoj kulturi i građanskoj angažiranosti? Ovdje ćemo detaljno istražiti ove teme, pružiti konkretne primjere, analizirati statistike i razmotriti prednosti i nedostatke takvog stanja stvari.
Povijesni kontekst protesta u Hrvatskoj
Hrvatska ima relativno ograničenu tradiciju masovnih građanskih protesta u usporedbi s nekim drugim europskim zemljama. Tijekom 1990-ih, nakon stjecanja neovisnosti, društvo je bilo usredotočeno na izgradnju države i prevladavanje ratnih posljedica, što je ostavilo malo prostora za organizirane proteste osim onih vezanih uz nacionalna pitanja. U 2000-ima, unatoč ekonomskim i političkim izazovima, većina građana preferirala je promjene kroz izborne procese, a ne ulične demonstracije. Primjerice, tijekom globalne financijske krize 2008., dok su zemlje poput Grčke i Španjolske doživjele masovne prosvjede, Hrvatska je zabilježila samo manje, lokalizirane akcije, poput štrajkova u javnom sektoru.
Tek u novijoj povijesti, posebno nakon ulaska u Europsku uniju 2013., javljaju se izolirani pokušaji većih protesta. Jedan od primjajera je serija prosvjeda 2016. protiv reforme obrazovanja, koji su privukli nekoliko tisuća ljudi, ali su brzo splasnuli. Usporedbe radi, u Srbiji ili Sloveniji, protesti često traju tjednima i uključuju šire društvene slojeve, dok u Hrvatskoj takvi pokreti obično nemaju dugovječnost.
Usporedbe sa susjednim zemljama
Usporedimo li Hrvatsku s regijom, primjetne su značajne razlike. U Srbiji, na primjer, redoviti protesti protiv vlasti postali su dio političkog krajolika, poput onih 2019.-2020. zbog navodne korupcije i autoritarnosti. Ovi događaji privukli su desetke tisuća ljudi i trajali mjesecima, pokazujući visok stupanj organizacije i građanske svijesti. Slično, u Bosni i Hercegovini, prosvjedi 2014. zbog ekonomskih problema eskalirali su u nasilne sukobe, reflektirajući duboko nezadovoljstvo.
Zašto Hrvatska nema slične trendove? Jedan od ključnih razloga leži u relativno stabilnijem ekonomskom okruženju i jačoj institucionalnoj podršci, ali i u društvenim faktorima kao što su manjak povjerenja u kolektivno djelovanje ili strah od posljedica. Hrvatski građani često se oslanjaju na individualna rješenja, poput emigracije ili prilagodbe, umjesto na masovne pokrete.
Psihologija i društveni faktori koji utječu na protestno ponašanje
Prema istraživanjima, sklonost sudjelovanju u protestima ovisi o nizu psiholoških i društvenih čimbenika. U Hrvatskoj, studije poput onih Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar pokazuju da postoji značajna razina društvenog angažmana, ali on se često ispoljava kroz neformalne kanale, kao što su volontiranje ili online aktivizam, a ne kroz ulične demonstracije. Na primjer, tijekom pandemije COVID-19 2020.-2021., mnogi Hrvati aktivno su sudjelovali u lokalnim inicijativama za pomoć ranjivim skupinama, ali su masovni protesti bili rijetki usprkos zabranama i ekonomskim teškoćama.
Dodatno, kulturološki aspekti igraju ulogu. Hrvatsko društvo naglašava vrijednosti poput obiteljske kohezije i osobne odgovornosti, što može umanjiti poticaj za kolektivnim protestima. Strah od društvene osude ili gubitka posla također je realan, posebno u manjim zajednicama gdje su odnosi među ljudima bliski i gdje se političke veze često preklapaju s privatnim životom.
Utjecaj medija i društvenih mreža
U eri digitalizacije, mediji i društvene mreže imaju kĺjučnu ulogu u mobilizaciji građana. U Hrvatskoj, iako online platforme poput Facebooka i Twittera pružaju prostor za diskusiju i organizaciju, one često vode do “klikaktivizma” – simboličkog podrške putem lajkova i dijeljenja, bez stvarnog angažmana na terenu. Primjerice, hashtag #StopKorupciji mogao je pažnju 2022., ali nije rezultirao značajnim fizičkim protestima.
S druge strane, tradicionalni mediji ponekad senzacionaliziraju probleme, što može potaknuti bijes, ali i dovesti do osjećaja nemoći kod pojedinaca. Nedostatak medijskog pokrivanja manjih, lokalnih protesta dodatno smanjuje njihov utjecaj, što doprinosi ciklusu neaktivnosti.
Ekonomski i politički uvjeti koji oblikuju građanski aktivizam
Ekonomska stabilnost ili nestabilnost direktno utječe na vjerojatnost protesta. Hrvatska, iako suočena s izazovima poput visokih poreza i nejednake raspodjele bogatstva, ima BDP po stanovniku iznad prosjeka regije, što smanjuje hitnost za radikalnim promjenama. Prema podacima Eurostata iz 2023., stopa siromaštva u Hrvatskoj iznosi oko 20%, što je više nego u EU prosjeku, ali niže nego u nekim susjednim zemljama. Ovo relativno bolje stanje može umanjiti motivaciju za riskantne proteste.
Politički, Hrvatska funkcionira kao parlamentarna demokracija s redovitim izborima, što građanima pruža osjećaj da promjene mogu postići kroz glasanje, a ne kroz ulični pritisak. Međutim, niska izlaznost na izborima – oko 50% u nekim recentnim izborima – ukazuje na razočaranstvo u sustav, ali ne i na spremnost za alternativne oblike aktivizma.
Usporedbe s drugim europskim zemljama
U zemljama poput Francuske ili Njemačke, gdje su protestiije češće, ekonomski uvjeti često su bolji, ali društvena očekivanja su viša, što vodi do većeg pritiska za promjenama. U Hrvatskoj, nakon desetljeća tranzicije, mnogi građani prihvaćaju postojeće stanje kao “normalno”, što smanjuje poticaj za pobunom.
Prednosti i nedostatak manjka protesta u Hrvatskoj
Manjak masovnih protesta ima i pozitivne i negativne strane. S jedne strane, odsutnost čestih uličnih nemira doprinosi društvenoj stabilnosti, privlači strane investicije i olakšava predvidljivo upravljanje zemljom. Na primjer, tijekom globalne krize, Hrvatska je izbjegla veće socijalne nemire, što je pomoglo u očuvanju ekonomskog rasta.
S druge strane, nedostatak pritiska “s ulice” može dovesti do stagnacije u rješavanju korupcije i drugih problema. Bez jasnih signala građanskog nezadovoljstva, političari imaju manje poticaja za provođenje reformi. Ovo može rezultirati dugoročnim štetama, poput gubitka povjerenja u institucije i povećanja društvenih nejednakosti.
Primjeri iz prakse
Primjerice, usprkos brojnim aferama vezanim uz korupciju u javnim nabavama, malo je promjena u zakonodavstvu ili praksi. Da su postojali masovni protesti, možda bi se ubrzale reforme, kao što se dogodilo u Rumunjskoj 2017., gdje su prosvjedi doveli do ostavki visokih dužnosnika.
Zaključak: Što sljedeće za hrvatsko društvo?
U konačnici, pitanje zašto Hrvatska nema česte masovne proteste protiv korupcije i loših uvjeta života složeno je i višeslojno. Povijesni, psihološki, ekonomski i politički faktori zajedno oblikuju građansko ponašanje, vodeći ka stanju gdje nezadovoljstvo postoji, ali se rijetko pretvara u organizirane akcije. Dok ovo može donijeti kratkoročnu stabilnost, dugoročno, potrebna je veća građanska svijest i angažman kako bi se osigurale trajnije promjene. Budućnost će vjerojatno ovisiti o tome hoće li mlade generacije, koje su sve povezanije i svjesnije globalnih trendova, pokrenuti novi val aktivizma ili će nastaviti s postojećim pristupom.
Kao društvo, Hrvati imaju izbor: prihvatiti status quo ili riskirati veću kolektivnu akciju. Bez obzira na put, važno je nastaviti razgovor i tražiti načine za poboljšanje uvjeta za sve.
Često postavljana pitanja (FAQ)
Pitanje: Zašto u Hrvatskoj nema više protesta protiv korupcije?
Odgovor: Glavni razlozi uključuju povijesni kontekst gdje se društvo oslanja na izborne promjene, ekonomsku relativnu stabilnost, te psihološke faktore poput straha od posljedica i kulturološke sklonosti individualnim rješenjima. Također, manjak organizacije i medijske pokrivenosti doprinose ovom stanju.
Pitanje: Jesu li protesti učinkoviti u borbi protiv korupcije?
Odgovor: Da, protesti mogu biti vrlo učinkoviti u podizanju svijesti i pritiskanju vlasti na promjene, kao što pokazuju primjeri iz drugih zemalja. Međutim, njihov uspjeh ovisi o trajnosti, širini podrške i jasnim zahtjevima. U Hrvatskoj, pojedinačni protesti često nedostaju u ovim elementima.
Pitanje: Kako se hrvatski građani mogu angažirati ako ne kroz proteste?
Odgovor: Postoje alternative poput sudjelovanja u nevladinim organizacijama, volontiranja, edukacije o pravima, te korištenja online platformi za advocacy. Takoder, glasanje na izborima i angažman u lokalnoj zajednici mogu donijeti promjene bez izravnih protesta.
Pitanje: Koje su statistike o korupciji u Hrvatskoj?
Odgovor: Prema Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala za 2023., Hrvatska je na 50. mjestu od 180 zemalja, s ocjenom 47/100, što ukazuje na umjerenu razinu korupcije. Ovo je poboljšanje u odnosu na prošle godine, ali i dalje postoji prostor za napredak.
Za više informacija o društvenim pitanjima i kriminalistici, pratite naš blog Kriminal.info. Ako imate iskustva ili mišljenja, podijelite ih u komentarima – vaš glas je važan za promjene!





Leave a Comment