VELIKI TROŠAK

Uvod

Globalna tema o cijenama hrane u Europi postaje sve aktualnija, posebice u vremenu kada rast troškova života potresa kućanstva na cijelom kontinentu. U 2024. godini pregled najnovijih podataka Eurostata otkriva značajne razlike među državama, a kućanski proračuni sve češće iskrivljuju svakodnevnu kupovinu. U ovom VELIKI TROŠAK članku istražujemo gdje su cijene hrane najviše, a gdje jeftinije, analiziramo temeljne uzroke tih varijacija i donosimo savjete kako optimalno upravljati budžetom.

Što pokriva indeks cijena hrane?

Eurostatov indeks razine cijena hrane uspoređuje trošak standardne košarice proizvoda kao što su kruh, mlijeko, voće, povrće, meso i ulje u 36 europskih zemalja. Referentna vrijednost indeksa postavljena je na 100, što odgovara prosječnoj cijeni unutar Europske unije. Svaka država s indeksom iznad te oznake smatra se skupljom, a one ispod vrijednosti 100 bilježe niže cijene.

Pritom se u obzir uzimaju lokalne varijante: od sezonskih plodova do nacionalnih mesnih specijaliteta. Indeks redovito ažurira utjecaj deviznih tečajeva, inflacije i troškova transporta kako bi prikaz odražavao stvarnu kupovnu moć građana.

Najskuplje zemlje za prehranu

U gornjem dijelu ljestvice nalaze se uglavnom zapadnoeuropske i nordijske države, ali i nekoliko izvan EU-a. Usluge dostave, visoke plaće u poljoprivrednom sektoru te kompleksni distribucijski lanci podižu ukupne troškove kupljene košarice.

Švicarska kao globalni primjer

Sa stopom indeksa od 161,1, Švicarska drži neslavnu titulu najskuplje zemlje u Europi za cijene hrane. Terase u Zürichu i restorančići uz Ženevsko jezero nude vrhunske proizvode, no za lokalnu kupovinu u supermarketima građani izdvajaju gotovo dvostruko više nego prosječni potrošač u EU-u. Visoka razina minimalnih plaća i snažan švicarski franak dodatno pojačavaju taj trend.

Primjerice, litra mlijeka tamo stoji oko 1,60 eura, što je 60 % više u odnosu na EU-prosjek od jednog eura. Sirovine poput sira, mesa i ribe također prate ovaj uzlazni trend, pa čak i osnovni kruh može premašiti 3 eura po kilogramu.

Nordijske zemlje i visoki troškovi

Island (146,3) i Norveška (130,6) ne zaostaju puno. Kod njih su cijene hrane pod utjecajem teških zima, duge zimske sezone i transporta pomorskim i zračnim putem. Norveška, iako ulagač u vlastitu ribarsku industriju, svejedno uvozi velik dio povrća i voća, što dodatno pojačava trošak.

Danska, s indeksom 119,3, pokazuje da i u EU postoje iznimke. Premda je ova zemlja poznata po poljoprivrednim inovacijama, visoki troškovi radne snage i strogi standardi kvalitete zadržavaju cijene hrane na razini iznad europskog prosjeka.

Gdje je hrana najpristupačnija?

Na suprotnoj strani spektra nalaze se države jugoistočne Europe i zapadnog Balkana. Niske plaće, kraći lanci opskrbe i domaća proizvodnja često rezultiraju nižim hipermarketskim cijenama, no taj je segment tržišta najbolje razumjeti u kontekstu udjela potrošnje na hranu u kućanskim budžetima.

Balkan i jugoistočna Europa

Sjeverna Makedonija, s indeksom od 73, zauzima najnižu poziciju među promatranima. Standardna košarica tamo iznosi 73 eura, što je 27 % ispod EU-referentne vrijednosti. U Bosni i Hercegovini (82,5) i Crnoj Gori (82,6) cijene su nešto više, no i dalje u kategoriji povoljnih. Primjerice, kilogram jabuka u Sarajevu može se naći za oko 0,80 eura, dok se u Podgorici litra mlijeka prodaje za nešto manje od jednog eura.

Države poput Albanije (98,7) i Srbije (95,7) također bilježe cijene ispod ili blizu europskog prosjeka, što kupovinu čini pristupačnijom u odnosu na zapadne dijelove kontinenta.

Rumunjska i susjedne zemlje

Rumunjska je unutar EU-a rasla izvrsnim tempom, no njezin indeks od 74,6 eura za košaricu i dalje prati jeftiniju cijenu. Poljoprivredna proizvodnja, osobito voćarski i povrtni sektor, te lokalne male trgovine osiguravaju konkurentne ponude. Bugarska, s vrijednošću od 87,1, pridonosi ovom trendu niskih cijena hrane na jugoistoku Unije.

Sve su to primjeri kako uska specijalizacija na domaće proizvode i kraći opskrbni lanci mogu snižavati troškove i čuvati kupovnu moć potrošača unatoč ograničenjima infrastrukturnih projekata.

Ključni faktori razlika u cijenama

Razumijevanje razlika u cijenama hrane zahtijeva širi pogled na višestruke determinante: ekonomiju, politiku, geografske značajke i potrošačke navike. Sljedeći odjeljci detaljnije razrađuju najvažnije elemente.

Troškovi rada i plaće

Plaće u poljoprivredi, preradi i maloprodaji čine značajan dio konačne cijene prehrambenih proizvoda. U Danskoj radnik u mesnici može zaraditi i do 20 eura neto po satu, dok slični poslovi u Rumunjskoj nude tek četvrtinu te svote. Takve razlike prenose se na krajnjeg potrošača, pa su cijene hrane u zemljama s višim standardom znatno veće.

Osim toga, u nekim državama radna snaga u poljoprivredi sve je starija, a nedostatak sezonskih radnika dodatno poskupljuje proizvodnju. Kad se trošak radnog sata uveća, proizvođači neminovno traže opciju podizanja maloprodajnih cijena.

Strukturni izazovi i energetska ovisnost

Ilaria Benedetti, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Tuscii, ističe kako su cijene hrane snažno pogođene troškovima energije i cijena poljoprivrednih inputa. Manje, otvorena gospodarstva – poput onih s periferije Balkanskog poluotoka – osjetljivija su na globalne šokove u lancima opskrbe, što se reflektira u cijeni svakog kilograma ulja ili gnojiva.

Rast cijene plina i električne energije, osobito nakon ratnih zbivanja u Ukrajini, dodatno je podigao troškove navodnjavanja, skladištenja i transporta. Time se model profitabilnosti često pomiče u korist većih igrača, a male obiteljske farme kukurišta i voćnjaka osjećaju pritisak na marže.

Porezne stope i subvencije

Stopa PDV-a na prehrambene proizvode u EU kreće se od 0 % do 27 %. Francuska i Švedska imaju relativno visoke stope, što dodatno diže maloprodajne cijene. Nasuprot tome, Hrvatska i Italija primjenjuju snižene stope PDV-a na osnovnu hranu, kako bi ublažile udar na krajnje korisnike.

Državne subvencije u nekim zemljama pomažu lokalnim proizvođačima da zadrže konkurentnost, no to se najčešće događa u velikim agrokompleksima. Male zadruge i ekološki proizvođači nerijetko ostaju izvan programa potpore, pa snose veći udio troškova i svoje proizvode moraju nuditi po cijenama iznad prosjeka.

Utjecaj na kućni proračun i kupovnu moć

Podaci Eurostata pokazuju da udio troškova za hranu u budžetu kućanstava varira od manje od 12 % u bogatijim državama do čak 20 % i više u siromašnijima. Razlika od gotovo 10 postotnih bodova uvelike utječe na kvalitetu prehrane i dostupnost nutrijenata.

Studija slučaja: Obitelj Petković iz Bugarske

Obitelj Petković iz Plovdiva, s dvoje školaraca i troje umirovljenih članova, mjesečno na hranu troši oko 350 eura. To čini oko 18 % ukupnog prihoda, a njihov jelovnik temelji se na sezonskom povrću, domaćem siru i jeftinijoj stočnoj mašini. Premda su cijene hrane u Bugarskoj relativno niske, svaki skok u naknadama za energente značajno smanjuje njihov raspon namirnica.

Kroz konkretan mjesec, kada su troškovi plina porasli za 15 %, Petkovići su morali smanjiti kupnju mesa i ribe te povećati udio mahunarki u prehrani. To potvrđuje da ni u najpristupačnijim zemljama potresi na tržištu energije ubrzo prelaze na stolove obitelji.

Primjeri štednje i planiranja obiteljske kupnje

• Kupnja lokalnih i sezonskih namirnica smanjuje troškove prevoza i posrednika.
• Planiranje tjednog jelovnika i izrada popisa namirnica sprječava impulzivne kupnje i rasipanje.
• Sudjelovanje u lokalnim zadrugama ili zajedničke kupnje u rinfuzi (npr. ulje ili brašno) često donosi popuste.
• Izrada zimnice kod kuće oslobađa budžet od visokih sezonskih cijena voća i povrća.

Perspektiva za budućnost – što očekivati?

Analitičari predviđaju da će razlike u cijenama hrane u Europi ostati izražene u idućih nekoliko godina zbog neizvjesnosti u opskrbnim lancima i klimatskih promjena. Izazov su ekstremne vremenske neprilike, koje mogu poremetiti prinose žitarica i povrća, te geopolitičke napetosti koje utječu na cijene gnojiva i energije.

EU planira dodatno poticati održive poljoprivredne prakse i smanjiti emisije stakleničkih plinova kroz Zeleni plan, ali prelazak na ekološku proizvodnju može privremeno povećati cijene hrane dok se tržište ne prilagodi novim standardima i tehnologijama.

Zaključak

U ovom velikom pregledu vidimo da su cijene hrane u Europi oblikovane složenom mrežom faktora – od plaća i PDV-a do energetske ovisnosti i klimatskih promjena. Sjeverna Makedonija, Rumunjska i šire područje Balkana nude najniže cijene, dok Švicarska, Island i nordijske države predvode pri vrhu po visini troškova. Kućanstva s nižim primanjima osjećaju najveći pritisak, budući da im rast cijena oduzima značajan dio budžeta.

Da bi se ublažio financijski teret, preporučujemo planiranje kupnje, fokus na lokalne proizvodje i suradnju u zajedničkim kupnjama. Dugoročno, ulaganje u održivu poljoprivredu i skraćivanje opskrbnih lanaca može pomoći u stabilizaciji cijena hrane i jačanju otpornosti gospodarstava.

FAQ

1. Zašto su cijene hrane različite među zemljama EU?
   Razlike proizlaze iz razina plaća, poreznih politika, troškova transporta i ključnih subvencija. Manje razvijene ekonomije često imaju niže troškove rada, ali i slabiju infrastrukturu.
2. Kako Eurostat računa indeks cijena hrane?
   Indeks se temelji na usporedbi troška standardne košarice prehrambenih proizvoda u svakom članu, uzimajući u obzir devizne tečajeve, PDV i lokalne varijacije sortimenta.
3. Koje mjere mogu smanjiti troškove za kućanstva?
   Izrada tjednih jelovnika, kupnja na veliko, sudjelovanje u zadrugama i priprema zimnice u vlastitoj režiji mogu donijeti značajne uštede.
4. Kako klimatske promjene utječu na cijene hrane?
   Ekstremni vremenski uvjeti i neravnomjerni obrasci padalina smanjuju prinose glavnih usjeva, a time i povećavaju troškove sirovina i gnojiva.
5. Hoće li cijene hrane u budućnosti rasti ili padati?
   U kratkom roku očekuje se daljnji rast zbog energetske neizvjesnosti i geopolitičkih napetosti. Dugoročno, prijelaz na održivu poljoprivredu i investicije u infrastrukturu mogli bi stabilizirati tržište.