U trenutku kada se Zagreb i šira hrvatska javnost bave prostornim planiranjem i zaštitom javnog interesa, saborski zastupnici otvorili su temu koja povezuje lokalnu politiku, arhitekturu i pitanja osobne odgovornosti javnih institucija. Naime, rasprava o novom zakonu o prostornom uređenju donijela je i oštre optužbe o „manevrima“ koje se, prema mišljenju kritičara, provode kako bi se izbjegla javna rasprava i kako bi se, po njihovom tumačenju, olakšao pristup zemljištu određenim interesnim skupinama. U fokusu se našla i čestica oko stadiona u Kranjčevićevoj ulici, što su mnogi vidjeli kao simboličan primjer onoga što se može dogoditi kada se pitanje javnog prostora stavi u službu kratkoročnih interesa. Ovaj tekst nastoji ponuditi širu sliku—koliko se teme nadovezuju na kronični problem prekomjerne urbanizacije, kako zakonodavstvo reagira na te izazove i koje su posljedice za građane i arhitektonsko strukovno tijelo.
Uvod: Što je tema i zašto je važna danas?
Urbano prostorno planiranje u Hrvatskoj često izaziva žustre reakcije jer se stječe dojam da se javni interes miješa s privatnim interesima ili, barem, da ne postoji jasna transparencija procesa. U ovom kontekstu, isti novinski prilozi i saborska rasprava ukazuju na dvije ključne teme: prvo, kako se provodi urbanizacija kad se radi o posebnoj građevinskoj čestici pored važnog mjesta poput stadiona; drugo, koliko novi zakon o prostornom uređenju zagovara zaštitu prostora uz istovremeno otvarajući mogućnost razvoja uz uvjet da nije ugrožen opći interes. U radu se naglašava da se ne radi samo o spornoj čestici, nego o principima po kojima se odlučuje tko i pod kojim uvjetima smije utjecati na prostorni poredak grada, te kako zaštititi prava susjeda, arhitekture i lokalne samouprave.
Što se točno dogodilo kod stadiona u Kranjčevićevoj?
Opis manevara i pravni okvir
Prema iskazima saborskih zastupnika, pojava koja je izazvala najviše reakcija odnosi se na navodni manevar oko vlasništva i prostornog uređenja koji bi, u slučaju da je bio proveden, doveo do izbjegavanja javne rasprave i stručnih mišljenja. Optužbe su išle do razine da je “parcelu širine metar” moguće učiniti svojim susjedom, kako bi se izbjeglo kontaktiranje susjeda i ostalih dionika koji imaju znanje o prostornom planiranju. Takav koncept navodno bi omogućio pojedincima ili interesnim skupinama da uđu u proces bez pune suglasnosti drugih vlasnika i bez šireg uključivanja struke.
Pravni okvir koji se spominje u diskursu su različiti elementi prostornog uređenja: GUP (Generalni urbanistički plan), UPU (Urbanističko planska dokumentacija) i naravno cijeli sustav donošenja odluka na razini lokalne samouprave, pa sve do državnih akata. U tom kontekstu, protuvlačni argumenti ističu da bi određene odluke mogle pogodovati investitorima, a ne široj zajednici, te da bi to moglo dovesti do povećanog pritiska na izvlaštenje zemljišta ili promjenu namjene bez adekvatne procjene učinaka na okoliš i stanovništvo.
Koja su načela i što konkretno kažu akteri?
„Odcijepili ste oko cijelog stadiona parcelu širine metar da izbjegnete susjede i da postane susjedi sami sebi, da izbjegnete arhitekte i one koji nešto znaju o prostornom planiranju na koje se pozivate.“
Ovi su redovi preneseni kao dio razmjene mišljenja između Josipa Borića (HDZ) i Marina Živkovića (Možemo) tijekom saborske rasprave. S druge strane, Živković je problematizirao urbanizaciju i postavio pitanje koja država dopušta da vlasnik posjeduje samo 51 posto i bez suglasnosti ostalih vlasnika pokreće proces urbanizacije i može na kraju dovesti do izvlaštenja zemlje. Takva razmišljanja upućuju na duboko ukorijenjene dileme o tome tko ima posljednju riječ u procesu donošenja odluka koje utječu na privatno vlasništvo i javni interes.
Urbana komasacija: što je i kako funkcionira ovaj koncept?
Osnove i ciljevi
Koncept urbane komasacije često se spominje kao alat za učinkovitije korištenje urbanog prostora i poboljšanje infrastrukturne povezanosti. U mnogim razmišljanjima, riječ je o procesnom instrumentu kroz koji se postojeći posjedi reorganiziraju kako bi se stvorile odgovarajuće građevne čestice za nove objekte, te se pritom pokušava minimizirati broj vlasnika koji bi bili izravno pogođeni. Zastupnici i inženjeri često naglašavaju kako pravilna komasacija može povećati vrijednost zemljišta, omogućiti bolje urbanističke planove i doprinijeti pravednijem rasporedu terena.
Međutim, kritičari upozoravaju da takav proces može rezultirati prekomjernim uklanjanjem malih vlasništava i stvaranjem uvjeta pod kojima se odlučuje bez široke javne rasprave. U tom svjetlu, važan je kontekst GUP-a i UPU-a, jer pravilno definiran plan može osigurati da se komasacija provodi uz transparentnost i uz dokaze o koristima za lokalnu zajednicu, a ne samo za investitore.
Koja je uloga lokalnih vlasti i arhitektonske struke?
U raspravama se naglašava da lokalna samouprava mora biti ključni akter u definiranju područja komasacije kroz Prostorni plan, te da bi detaljna definicija veličine građevne čestice trebala biti dio UPU-a prije nego što dođe do konkretnih poteza. Na taj način se može spriječiti scenarij u kojem investitor izaziva promjenu namjene bez dovoljno javne rasprave ili bez jasnog dokumenta koji navodi namjenu prostora.
Reakcije struke i političara: tko što poručuje?
HDZ-ove primjedbe i odgovori na optužbe
Ministar graditeljstva i prostornog uređenja Branko Bačić u nekoliko navrata odbacio je tvrdnje o podilaženju investitorima ili privatizaciji prostora kroz novi zakon. Istaknuo je da je riječ o zakonodavnom paketu koji treba zaštititi građane i prostor kao temeljni resurs, a da uz to treba omogućiti razvoj uz odgovarajuću zaštitu prostora. U središtu njegova argumenta je tvrdnja da „istina obuje cipele, laž će obići pola svijeta“, naglašavajući da je zakon u interesu građana, a ne određene skupine. Takav ton naglašava razliku između političkog diskursa i pravne logike koja stoji iza novog zakona.
Opozicija i njihova tumačenja
HDZ-ovi protivnici često su tvrdili da postoje rizici od neujednačenog usmjeravanja planova, te su postavljali pitanja uloge investitora i namjene GUP-a. Ante Sanader (HDZ) pokušao je razdvojiti tvrdnje o eventualnoj pogodovanju investitorima od stvarne namjene novog zakona, tvrdeći da investitori ne donose koncepte planiranja, nego da lokalni gradovi i njihovi GUP-ovi stavljaju namjene, a to znači da investitori nemaju neposrednu mogućnost raditi ono što žele bez suglasnosti grada. Takav argument imao je za cilj uvjeriti publiku da proces ostaje pod nadzorom lokalnih vlasti, a ne pod «investitorskom diktaturom».
Stavovi struke i javnosti
Druga struja mišljenja naglašava da postoje ambicije uređenja prostora kroz komasaciju koje imaju mnogo smisla za modernizaciju gradova i stvaranje uvjeta za pošteniju i učinkovitiju urbanizaciju. No, istovremeno, struka upozorava i na rizike od smanjenja kapaciteta lokalne samouprave da samostalno donosi odluke i definira pravila unutar GUP-a, što bi moglo oslabiati lokalnu demokratsku kontrolu nad prostorom i stvoriti uvjete za preveliku ulogu privatnih interesa u procesu planiranja.
Energetska učinkovitost i novi infrastrukturni okviri
Rasprava o Bačićevim zakonima
Paralelno s raspravom o urbanom uređenju, Sabor je raspravljao i o prijedlogu zakona o energetskoj učinkovitosti u zgradarstvu, koji je bio dio šireg paketa poznatog kao „Bačićeva tri zakona“. Rasprava je bila iznimno dugotrajna — potrajala je oko 15 sati, uz pojedinačne rasprave koje su otezale dogovor i nacrt koji je trebao objediniti različita stajališta. Cilj ovih mjera je implementirati Direktivu o energetskim svojstvima zgrada (EPBD) i stvoriti uvjete za smanjenje energetskih troškova za građane i javni sektor, uz poticaje za obnovljive izvore i otvaranje novih zelenih radnih mjesta u graditeljstvu i energetici.
Analitička procjena: prednosti i nedostaci
Pro i kontra urbanizacijske reforme
- Pro: Povećana transparentnost procesa kroz jasne procedure GUP-a i UPU-a; veća zaštita prostora; mogućnost bolje infrastrukturne koordinacije; ubrzanje investicija uz jasne uvjete zaštite javnog interesa.
- Con: Rizik koncentracije moći u rukama određene grupe vlasnika ili investitora; mogućnost pogrešnih procjena o utjecaju na susjede i lokalnu zajednicu; mogućnost predalekog prilagođavanja urbanističkih planova bez široke javne rasprave; izazovi u provedbi i potrebna snažna institucionalna kontrola.
Iz navedenog proizlazi ključna dilema: kako izbjeći „manjake realnosti“ u procesu urbanizacije, a istovremeno dopustiti brzi i inovativni razvoj koji poboljšava kvalitetu života, pristup stanovanju i energetski učinkovitiju gradnju. Stručnjaci naglašavaju da se rješenje ne nalazi u potpunom zamrzavanju ili pretjeranim pogodovanjima investitorima, već u uravnoteženom pristupu koji dobro definiranim GUP-om i UPU-om štiti interese građana i lokalne zajednice, uz omogućavanje investicija koje doprinose općem dohotku i modernizaciji grada.
Kako ovo utječe na Zagreb i građane?
Razumijevanje dugačkog puta do provedbe
Promjene u prostornom uređenju imaju neposredan, ali i dugačak efekt na svakodnevicu ljudi: cijene zemljišta i stanova; dostupnost javnog prostora; kvaliteta okoliša i procijepljenih infrastrukturnih kapaciteta; i, što često zaboravljamo, mogućnost zapošljavanja kroz građevinski i infrastrukturni sektor. Ako se proces provodi uz jasna pravila, uz participaciju javnosti i stručnih tijela, može donijeti korist cijeloj zajednici. No ako se proces provocira bez jasne proceduralne transparentnosti, to može izazvati nove podjele u društvu i povećanu sumnjičavost građana prema institucijama.
Zaključak: Što učiti iz ove debate?
Ova rasprava govori o suštinskom pitanju demokratskog planiranja: kako osigurati da prostorni razvoj nije samo igra interesnih skupina ili ambicija privatnih investitora, nego proces koji služi javnom dobru. Krucijalna pitanja ostaju: tko definira granice komasacije, kako se definira namjena prostora, i koje su korektivne mjere za zaštitu prava vlasnika i susjeda. Zajednici, struka i politika moraju pronaći način da se prostorni planovi realiziraju transparentno, uz jasno navedene koristi za građane i uz odgovarajuću naknadu za one čija zemljišta imaju promjenu namjene. Uloga jasne pravne osnove i čvrstih mehanizama kontrole postaje ključna kako bi Zagreb i njegovi stanovnici dobili urbanistički sustav koji je i fair i održiv.
FAQ – Najčešća pitanja korisnika
- Što je urbana komasacija i zašto se spominje u kontekstu stadiona u Kranjčevićevoj?
Urbana komasacija je proces preuređenja postojećih posjeda kako bi se stvorile uvjete za učinkovitiju gradnju i javne infrastrukturne projekte. U kontekstu stadiona i okolnog područja ona se spominje kao mogući alat za reorganizaciju zemljišta, no istodobno izaziva zabrinutost radi rizika od pogrešnog ili netransparentnog donošenja odluka koje mogu pogodovati samo malom broju vlasnika. - Koje su glavne odrednice novog zakona o prostornom uređenju?
Pojednostavljeno, zakon nastoji osigurati jasnije procedure za planiranje prostora, zaštitu prostora, i mekani okvir za razvoj uz kontrolu javnog interesa. Kritičari upozoravaju na mogućnost pogodovanja investitorima ako se postupci ne provode kroz transparentne i participativne procese uz čvrstu ulogu lokalne samouprave i struke. - Koja su mjesta gdje struka vidi rizike?
Kroz rasprave se često ukazuje na rizike mogućeg smanjenja ovlasti lokalnih vlasti u definiranju namjena prostora, prevelikog utjecaja investitora, te rizika od eksproprijacije bez dovoljno kompenzacije ili javne koristi. Struka često poziva na jasniji okvir za komasaciju unutar GUP-a i UPU-a i na bolje javno uključivanje. - Kako energija i učinkovitost utječu na prostorno uređenje?
Energetska učinkovitost, putem EPBD direktive, zahtijeva nova pravila za zgrade kako bi se smanjili troškovi energije i potaknula implementacija obnovljivih izvora. Ova komponenta utječe na arhitektonske standarde, dizajn godin, i način na koji se nove zgrade uklapaju u postojeći urbanistički okvir. - Koja su očekivanja od zagrebačkih vlasti prije donošenja budućih odluka?
Očekuje se jačanja transparentnosti, jasna definicija namjena i veličina parcela kroz GUP i UPU, veća uloga arhitektonske struke i javnih rasprava, te pojačane mjere transparentnosti pri donošenju odluka koje utječu na vlasništvo i javni interes.
U konačnici, debate poput ove otvaraju važan dijalog o balansu između javnog interesa, privatnih prava i arhitektonske struke. Transparentnost, jasna pravila i uključivanje različitih dionika ostaju ključne komponente svakog budućeg provođenja urbanih reformi. Samo tako Zagreb može napredovati bez gubljenja svijesti o tome tko su njegovi građani, kako oni koriste gradski prostor i koliko su spremni doprinijeti dugoročnoj održivosti prostranog urbanog tkiva.
Leave a Comment