Foto: Josip Mikacic/PIXSELL
U Europi se sve jasnije ocrtava sve veći jaz u uključenosti djece u predškolske ustanove, a Hrvatska tu nije iznimka. Štoviše, kod nas su te razlike, kako regionalne tako i one proizašle iz socioekonomskog statusa obitelji, dodatno naglašene. Institut za javne financije (IJF) u svom najnovijem osvrtu upozorava na ovaj problem, pozivajući na snažnije djelovanje države i lokalnih vlasti kako bismo osigurali da svako dijete, neovisno o tome odakle dolazi i koliko su roditelji imućni, ima jednaku priliku za kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje (RPOO). Jer, kako studije nedvojbeno pokazuju, upravo taj rani period ključan je za cjelokupni razvoj djeteta, a posljedično i za budućnost samog društva. Problem postaje još ozbiljniji kada shvatimo da se radi o programima koji su, prema ciljevima Europske komisije, trebali biti univerzalno dostupni do 2030. godine.
Ciljevi EU-a i hrvatska realnost: Daleko od zacrtanog
Europska komisija postavila je ambiciozne ciljeve za uključenost djece u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Do 2030. godine očekuje se da će 45% djece mlađe od tri godine biti obuhvaćeno ovim programima, dok bi postotak djece predškolske dobi (od tri godine do polaska u školu) trebao dosegnuti gotovo savršenih 96%. Međutim, realnost je daleko od idealne. U samoj Europskoj uniji, kao i u Hrvatskoj, ove se ciljne razine još uvijek ne postižu, a poseban problem predstavlja činjenica da jaz u uključenosti djece iz različitih socioekonomskih skupina ne samo da ne nestaje, već se produbljuje.
Jaz koji raste: Od 2015. do 2024.
Analiza IJF-a pokazuje zabrinjavajuće trendove. Kada govorimo o djeci mlađoj od tri godine, jaz u uključenosti između djece iz bogatijih i siromašnijih obitelji u Hrvatskoj se u razdoblju od 2015. do 2024. godine povećao za čak 8,2 postotna boda. S početnih 12,1 posto, taj jaz je narastao na 20,3 posto. To znači da djeca iz obitelji s višim socioekonomskim statusom imaju znatno veću vjerojatnost da će biti uključena u programe RPOO u usporedbi s njihovim vršnjacima iz siromašnijih obitelji.
„Problem izraženiji kod siromašnijih obitelji jasan je pokazatelj da sustav ne pruža jednake šanse svima. Rano djetinjstvo je kritično razdoblje za razvoj, a propuštanje ovih programa može imati dugoročne negativne posljedice na obrazovni uspjeh i socijalnu integraciju“, ističe se u publikaciji.
Ovaj podatak samo potvrđuje dugogodišnju bojazan stručnjaka: dostupnost i kvaliteta predškolskog odgoja sve više postaje pitanje imovinskog stanja, a manje univerzalno pravo na razvoj.
Djeca od tri do polaska u školu: Bolja slika, ali ne i potpuna
Situacija je nešto povoljnija kod djece u dobi od tri godine do polaska u školu. I ovdje ciljevi EU-a nisu u potpunosti ostvareni, kako na razini Unije, tako ni u Hrvatskoj. No, unatoč tome, primjetan je znatno veći napredak kako u ukupnoj uključenosti, tako i u smanjenju razlika među socioekonomskim skupinama. To je ohrabrujuća činjenica, ali ne smije nas zavarati da problem ne postoji.
U Hrvatskoj, ciljna razina od 45% uključenosti još uvijek nije dosegnuta. U 2024. godini, programe RPOO pohađalo je svega 34,6% djece koja nisu u riziku od siromaštva. Kada govorimo o djeci koja se nalaze u rizičnoj skupini, odnosno potječu iz siromašnijih obitelji, taj postotak drastično pada na samo 8,2 posto. Razlika je gotovo četverostruka, što jasno ukazuje na nepravdu koja se sustavno provodi nad najmlađima.
Produbljivanje jaza u Hrvatskoj: Neslavni rekord u EU
Ono što Hrvatsku izdvaja na negativan način jest činjenica da je jaz u uključenosti djece mlađe od tri godine prema socioekonomskom statusu u proteklom razdoblju narastao za impresivnih 18,9 postotnih bodova. Dok je 2015. razlika iznosila 7,5 postotnih bodova, u 2024. popela se na 26,4 postotna boda. Ovo je dvostruko više od prosječnog rasta zabilježenog u cijeloj Europskoj uniji.
Drugim riječima, dok se u mnogim zemljama EU-a nastojalo smanjiti nejednakosti i osigurati dostupnost predškolskog odgoja svoj djeci, Hrvatska je korak unatrag. Štoviše, u susjednim zemljama poput Slovenije i Mađarske, jaz se smanjio, što ovu hrvatsku anomaliju čini još uočljivijom i zabrinjavajućom.
Ovo su rezultati koji bi trebali uzbuniti sve kreatore politika i javnost. Nedostupnost vrtića za djecu iz siromašnijih obitelji nije samo pitanje statistike, već pitanje temeljnih ljudskih prava i dugoročne konkurentnosti samog društva. Djeca koja ne pohađaju rane obrazovne programe slabije su pripremljena za školu, imaju veće poteškoće u učenju, socijalizaciji i kasnije u životu, što može dovesti do perpetuiranja kruga siromaštva.
Višestruke nejednakosti: Socioekonomski status i regionalne razlike
Problem nedostatnog broja djece u vrtićima u Hrvatskoj nije samo priča o siromaštvu. Uz socioekonomske razlike, izražene su i značajne regionalne nejednakosti u dostupnosti predškolskog odgoja. Analiza IJF-a pokazuje da je uključenost djece veća u primorskim županijama te u razvijenijim dijelovima unutrašnjosti zemlje. S druge strane, slabije razvijena područja Hrvatske bilježe znatno manju uključenost.
Koji su glavni razlozi ovakvih disproporcija? Prije svega, dostupnost samih vrtićkih kapaciteta i opća razvijenost pojedinog područja igraju ključnu ulogu. U manjim, slabije razvijenim sredinama, često nedostaje i prostora i financijskih sredstava za osnivanje i održavanje predškolskih ustanova, dok veći gradovi i bogatije županije mogu lakše odgovoriti na potrebe svojih stanovnika.
Koliko košta mjesto u vrtiću?
Cijena vrtića jedan je od ključnih faktora koji utječu na odluku roditelja o upisu djeteta. Iako postoje modeli sufinanciranja i subvencija, za obitelji s niskim primanjima trošak može biti značajno opterećenje. Ako dodamo i troškove prijevoza, nabavke popratne opreme i slično, dolazimo do zaključka da je za neke obitelji slanje djeteta u vrtić logistički i financijski gotovo nemoguća misija.
Na primjer, u nekim gradovima cijena mjesečnog boravka djeteta u vrtiću može dosegnuti i do 300-400 eura, ovisno o trajanju boravka i vrsti programa. Za obitelj koja jedva spaja kraj s krajem, ovakav izdatak predstavlja značajan udarac na kućni budžet, pogotovo ako imaju dvoje ili više djece. U takvim situacijama, roditelji se često odlučuju za ostanak kod kuće, često majke, što dugoročno može dovesti do njihovog isključenja s tržišta rada i smanjenja obiteljskih prihoda.
Potrebne reforme: Zakonska prava i nacionalni fond
Autorica istraživanja, Sara Čulo, predlaže konkretna rješenja kako bi se stanje poboljšalo. Ključni prijedlozi uključuju:
Uvođenje zakonskog prava na mjesto u vrtiću: Ovo bi značilo da svako dijete, neovisno o mjestu stanovanja ili imovinskom stanju roditelja, ima zakonski zajamčeno pravo na upis u predškolsku ustanovu. Takav potez bi poslao snažnu poruku o važnosti ranog odgoja i obrazovanja kao univerzalnog prava.
Uspostava nacionalnog fonda za rani i predškolski odgoj i obrazovanje: Ovaj fond bi trebao služiti kao mehanizam za smanjenje regionalnih razlika u dostupnosti i kvaliteti predškolskog obrazovanja. Sredstva bi se mogla usmjeriti prema slabije razvijenim područjima, potičući izgradnju novih kapaciteta i poboljšanje postojećih.
Razvoj posebnih mjera za djecu iz ranjivih skupina: Potrebno je osmisliti i implementirati ciljane programe i poticaje koji će olakšati pristup vrtićima djeci iz siromašnih obitelji, djeci s posebnim potrebama te djeci iz marginaliziranih skupina. To bi moglo uključivati financijske potpore, dodatnu pedagošku podršku, prilagođene programe i slično.
Određivanje maksimalne cijene vrtića: Kako bi usluga postala pristupačnija svim obiteljima, predlaže se i određivanje maksimalne cijene koju roditelji mogu plaćati za vrtić, uz odgovarajuće mehanizme subvencioniranja razlike od strane države ili lokalnih jedinica.
Zašto je rani odgoj ključan? Više od samo čuvanja djece
Uključenost djece u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja nije samo pitanje administrativnih statistika ili brige o djeci dok su roditelji na poslu. Radi se o temeljima cjelokupnog budućeg razvoja pojedinca i društva u cjelini.
Kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj
Istraživanja su nedvosmisleno pokazala da djeca koja pohađaju kvalitetne predškolske programe:
Razvijaju bolje kognitivne sposobnosti: Uče kroz igru, razvijaju logičko razmišljanje, rješavaju probleme i stječu temeljna znanja o svijetu oko sebe.
Uče socijalne vještine: Komunikacija s vršnjacima i odgojiteljima ključna je za razvoj empatije, sposobnosti dijeljenja, suradnje i rješavanja sukoba.
Gradimo emocionalnu inteligenciju: Uče prepoznati i izraziti svoje emocije, nositi se sa frustracijama i razvijaju samopouzdanje.
Ovi rani poticaji imaju dugoročne posljedice. Djeca s boljim predškolskim obrazovanjem obično postižu bolje rezultate u školi, imaju manju vjerojatnost za ponavljanje razreda ili ispadanje iz sustava obrazovanja, a kasnije u životu imaju veće šanse za zapošljavanje i bolji društveni položaj.
Dugoročna dobrobit društva
Ulaganje u rani odgoj i obrazovanje, dakle, nije samo ulaganje u djecu, već i u budućnost cijelog društva. Društvo koje osigurava jednake šanse svoj djeci na samom početku njihovog životnog puta, gradi temelje za manju socijalnu nejednakost, veću mobilnost, bolju konkurentnost i stabilniju budućnost.
S druge strane, propuštanje ove prilike, kao što se to događa u Hrvatskoj s rastućim jazom u vrtićima, dugoročno dovodi do jačanja društvenih podjela, perpetuiranja siromaštva i smanjenja ukupnog potencijala zajednice. Stoga, pozivi na akciju, poput onih iz Instituta za javne financije, nikada nisu bili važniji.
Zaključak: Vrijeme je za odlučnu akciju
Nedovoljan broj djece u vrtićima u Hrvatskoj, uz sve izraženije razlike prema socioekonomskom statusu i regiji, predstavlja ozbiljan problem koji zahtijeva hitno i sustavno rješavanje. Ciljevi Europske komisije nisu samo apstraktni podaci, već putokaz prema društvu koje svojim najmlađim članovima pruža jednake šanse za rast i razvoj.
Potrebne su nam odlučne politike, zakonodavne promjene i značajna financijska ulaganja kako bismo preokrenuli ovaj negativni trend. Uvođenje zakonskog prava na mjesto u vrtiću, osnivanje nacionalnog fonda te razvoj ciljanih mjera za ranjive skupine samo su neki od koraka koji bi mogli dovesti do značajnog poboljšanja. Jer, osiguravanje dostupnih i kvalitetnih programa ranog odgoja i obrazovanja jest jedan od najučinkovitijih načina za smanjenje društvenih nejednakosti i izgradnju pravednijeg i prosperitetnijeg društva za sve. Vrijeme je da shvatimo da je ulaganje u najmlađe najbolja investicija koju jedna zemlja može napraviti.
—
Često postavljana pitanja (FAQ)
P1: Koji su glavni ciljevi Europske komisije vezani uz rani i predškolski odgoj i obrazovanje (RPOO) do 2030. godine?
Europska komisija postavlja cilj da do 2030. godine 45% djece mlađe od tri godine bude uključeno u programe RPOO, dok bi postotak djece predškolske dobi (od tri godine do polaska u školu) trebao doseći 96%.
P2: Kako se hrvatska situacija u uključenosti djece u vrtiće uspoređuje s prosjekom EU-a?
Hrvatska, nažalost, zaostaje za ciljevima EU-a. Posebno zabrinjava činjenica da se jaz u uključenosti djece mlađe od tri godine prema socioekonomskom statusu u Hrvatskoj povećao za 18,9 postotnih bodova između 2015. i 2024. godine, što je dvostruko više od prosječnog rasta u EU-u.
P3: Koje su glavne razlike u uključenosti u vrtiće unutar Hrvatske?
Osim socioekonomskih razlika, u Hrvatskoj su izražene i značajne regionalne nejednakosti. Djeca iz primorskih i razvijenijih dijelova unutrašnjosti imaju bolju uključenost u vrtiće u usporedbi s djecom iz slabije razvijenih područja.
P4: Koji su predloženi koraci za poboljšanje situacije u Hrvatskoj prema Institutu za javne financije?
Institut predlaže uvođenje zakonskog prava na mjesto u vrtiću, uspostavu nacionalnog fonda za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, razvoj posebnih mjera za djecu iz ranjivih skupina te određivanje maksimalne cijene vrtića kako bi usluga bila pristupačnija.
P5: Zašto je rani i predškolski odgoj i obrazovanje važan za razvoj djeteta?
RPOO je ključan za kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Djeca koja pohađaju ove programe obično bolje napreduju u školi, razvijaju bolje socijalne vještine i imaju bolju emocionalnu inteligenciju, što dugoročno doprinosi njihovoj dobrobiti i uspjehu u životu.
P6: Kolika je trenutna uključenost djece mlađe od tri godine u Hrvatskoj u RPOO programe, prema podacima iz 2024.?
U 2024. godini, programe RPOO pohađalo je 34,6% djece koja nisu u riziku od siromaštva, dok je među djecom u rizičnoj skupini (siromašnijim obiteljima) uključenost iznosila samo 8,2 posto.
P7: Kako se jaz u uključenosti djece u vrtiće u Hrvatskoj mijenjao od 2015. do 2024.?
Jaz u uključenosti djece mlađe od tri godine prema socioekonomskom statusu u Hrvatskoj narastao je za 18,9 postotnih bodova u razdoblju od 2015. (7,5%) do 2024. (26,4%).





Leave a Comment