HRVATSKA se i dalje suočava s alarmantnim brojkama nasilja u obitelji, pri čemu ženama često nedostaje sigurnost, podrška i povjerenje u sustav koji bi ih trebao štititi. Od početka ove godine zabilježeno je 18 ubijenih žena, a crni niz nastavio se s dva tragična ubojstva u razmaku od samo dva dana. U istom razdoblju jedna žena preživjela pokušaj ubojstva, što naglašava koliko se rizik povećava prije konačnog ishoda nasilja. Počinitelji su ponovo bili njihovi partneri, što potvrđuje da se nasilje često ponavlja unutar bliskih konteksta – bračnih ili izvanbračnih zajednica. Vlada je najavila novi Nacionalni plan za suzbijanje nasilja, no mnogi stručnjaci upozoravaju da je potrebno i konkretno djelovanje na razini prevencije, edukacije i sustava zaštite, a ne samo pooštravanje kazni. U ovom članku istražujemo dinamike koje vode do femicida, iskustva žrtava u našem sustavu, te konkretna rješenja i izazove koja nas još čekaju.
Uvod
Poput mnogih zemalja srednje i Istočne Europe, Hrvatska se pokušava nositi s dugogodišnjim naslijeđem rodne neravnopravnosti i kulturnih obrazaca koji toleriraju kontrolu i prisilu u partnerskim odnosima. Femicid, ili ubijanje žena zbog pripadnosti spolu, ostaje vrsta nasilja koja otkriva duboko ukorijenjene obrasce moći i podložnost sistemskih propusta. Posebno je zabrinjavajuće to što žene često ostaju u nasilnim odnosima upravo zato što su sigurnosne mreže preslabe, a pravni i socijalni instrumenti ne funkcioniraju onako kako bi trebali. U ovom kontekstu, istina koju često ističu stručnjaci je da kaznena prijava samo po sebi ne garantira zaštitu. Treba prepoznati: zaštita žrtava zahtijeva kontinuiranu podršku, prilagodljive intervencije i koordinirane napore cijele zajednice.
Statistički kontekst i aktualni trendovi
Najnovije brojke i trendovi
Govoreći o numeričkim pokazateljima, prijelomna poruka za ovu godinu ostaje ista: nasilje u obitelji i femicid ostaju prioritet broj jedan za sigurnost građana. U proteklim mjesecima zabilježeno je 18 smrtnih ishoda žena uslijed nasilja, uz dva posve bliska događaja koji su uzdrmali i lokalne zajednice. Jedan od ključnih zaključaka jest da broj prijava ne odražava uvijek stvarnu razinu rizika – mnoge žene ostaju bez adekvatne zaštite ili su prisiljene zadržati svoje strahove i borbu unutar četiri zida, objašnjavaju stručnjaci. U ovom kontekstu presudna postaje vidljivost rizika i legitimna skrb za one koji su najranjiviji.
Dinamika napada i uloga partnera
Prema riječima Lorene Zec iz Udruge SOS Rijeka, femicid nije slučajnost niti izolirani trenutak; radi se o nizu dinamičnih procesa koji kulminiraju u najtežim kaznenim djelima. Zec upozorava da formalno kažnjavanje femicida nije čarobni štap koji izbrisuje problem, ali može biti važna smjernica u društvenom odgovoru. Osvrt na kontaktne točke unutar sustava, od prevencije do pravosuđa, ukazuje na potrebu sustavnog pristupa koji obuhvaća edukaciju, senzibilizaciju i analizu vlastitih praksi. U praksi to znači preispitivanje standarda, bolje prepoznavanje znakova upozorenja i prije donošenja dramatičnih odluka o prekidu veze, ali i veća podrška ženama koje razmišljaju o odlasku iz nasilne dinamike.
Ovi su nalazi potvrđeni i iz praktičnog iskustva: mnoge žene koje žele izaći iz nasilnog odnosa suočavaju se s dubokom sumnjom u mogućnost sigurnog napuštanja. Kako naglašava Marina Ajduković, profesorica s Pravnog fakulteta u Zagrebu, broj prijava nije uvijek proporcionalan stvarnom opsegu nasilja; to što se manje prekršaja evidentira ne znači stvarno smanjenje rizika. Naprotiv, smanjena vidljivost prijava često znači da su mnoge žrtve još dublje izložene opasnosti. “Žene koje su u nasilnom partnerskom odnosu vrlo dobro znaju kada žele napustiti vezu i tada su najugroženije,” istaknula je.
Iskustva žrtvi s sustavom
Najčešće slušamo priče o dubokom nepovjerenju koje žrtve osjećaju prema institucijama. Na primjer, Eva ili neka slična žrtva često kaže da su njene interakcije s policijom, socijalnom službom i drugim službama ostavile osjećaj neadekvatne podrške. Profesorica Ajduković navodi da tri četvrtine žena nakon brojnih iskustava kažu: nikad više neću prijaviti, jer su osjećale da nisu dovoljno zaštićene, da su ostavljene na dvostruko rizičnom brisanom prostoru ili da nisu primljene s razumijevanjem. Takvi su osjećaji proizašli iz stvarnih iskustava: nedovoljna komunikacija, spor proces zaštite i “preskakanje” preko specifičnih potreba žrtava.
Prema Ivani Šešo, ravnateljici Obiteljskog centra, pružanje podrške žrtvama mora biti bezuvjetno i kontinuirano. Obiteljski centar danas pokriva sve županije i nudi specijalizirane programe, uključujući tretmane koji su usmjereni na prevenciju nasilja u obitelji. “Djeca su često najveća žrtva, a programi koji ciljaju prevenciju i promjenu ponašanja nasilnih članova obitelji mogu utjecati na buduće ishode,” naglasila je. Šešo također ističe važnost šire društvene podrške – ne samo kroz institucije, već i kroz svakodnevnu pomoć prijatelja i susjeda koji prepoznaju rane znakove i reagiraju u pravom trenutku.
Kako funkcioniše podrška žrtvama danas
Nakon brojnih slučajeva, mnoge se žrtve oslanjaju na kombinaciju službi i mreže podrške koje nude sigurnost i pomoć u dvostrukom smislu: zaštitu i socijalnu integraciju. Ivana Šešo naglašava da je važan kontinuitet: “Pomoć tim žrtvama je stalno i uvijek – neovisno o broj puta kada se žrtva vrati zlostavljaču. Prekid života za žrtvu i djecu zahtijeva zaštitu i razmišljanje o sigurnom putu naprijed, uključujući privremene i dugotrajne smještaje, terapijske usluge i javnu podršku.” Ovakav pristup traži jaču koordinaciju između policije, socijalne službe, zdravstvenih djelatnika i pravosuđa.
Uloga institucija i podrške žrtvama
Obiteljski centar i tretmani za prevenciju nasilja
Obiteljski centar predstavlja ključni dio mreže podrške u mnogim županijama. Njihova uloga nije samo pomoć žrtvama, već i ranije prepoznavanje destruktivnih obrazaca te intervencije koja može spriječiti eskalaciju nasilja. Stručnjaci naglašavaju da su tretmani usmjereni na samosvjesnost počinitelja, identifikaciju mehanizama kontrole i razvijanje alternativnih načina rješavanja sukoba. U praksi to znači da programi moraju biti prilagođeni pojedinu obitelj, uz presudan kriterij: sigurnost djece. Djeca koja rastu u atmosferi nasilja često razvijaju kompleksne mehanizme adaptacije, a njihova budućnost ovisi o kvaliteti podrške koja im se pruža kroz školu, zdravstveni sustav i socijalnu mrežu.
Podrška kroz mrežu socijalne i lokalne zajednice
Sustav podrške nije isključivo posao Vlade ili institucija; riječ je o širem društvenom angažmanu. Lokalna zajednica, susjedi, prijatelji i obitelji često mogu prepoznati rane znakove nasilja ili rizika koji nisu vidljivi kroz formalne prijave. Edukacija i senzibilizacija, kako naglašavaju stručnjaci poput Marije Ajduković, treba biti dio javnog zdravlja: redovita edukacija o nasilju u obitelji, pristupačnosti sigurnih kuća, te promjena u pristupu institucijama koji je empatičan i ne osuđujući.
Društveni okvir i uzroci nasilja
Destruktivne dinamike u društvu
Psihijatar Ante Bagarić upozorava da društvo danas obiluje destrukcijom koja se uloga na obitelji često projicira kroz neprihvatljive obrasce: previše nagona za kontrolom, nedostatak komunikacije i poremećaj ili zlouporaba moći. U njegovom viđenju, “kultura moći” koja naglašava tko je jači, često kreira teret na ženama i djeci te stvara uvjete u kojima nastraše vožnje željne su kontrolirati partnera kroz prisilu. Ovo nije samo individualni problem, nego društveni izazov koji zahtijeva promjenu vrijednosnog sustava, kao i konkretne mjere podrške ženama i djeci.
Časne i društveno ozbiljne norme
U kontekstu kulturnih obrazaca i rodnih stereotipa, važnu ulogu imaju i „kulture poniznosti“ i očekivanja da žene prihvate slične uvjete. Kada je riječ o “dužnosti ostati zajedno” zbog djece ili zbog socijalne stigme, mnoge se žrtve osjećaju posramljeno ili izloženo osudi ukoliko požele napustiti nasilni odnos. Stručnjaci naglašavaju da promjene moraju uključivati jasne poruke o sigurnosti i vrijednosti žrtava, te promicanje modela koji potiču ranu intervenciju i zaštitu.
Ubojstva iz takozvane časti i njihova interpretacija
Kao jedan od okidača i dalje se zadržava problematika “časti” koja daje dodatnu djecu i odraslima prostor da opravdavaju nasilje. Bagarić upozorava da to nije ništa drugo nego socijalno opravdanje za zlostavljanje, te je nužno razdvojiti kulturološke mitove od pravne i moralne odgovornosti. Učestale izjave o “posjedovanju” i kontrole odnosa simboliziraju duboko ukorijenjene poruke koje društvo mora razbiti kroz edukaciju i javno zagovaranje, kako bi se smanjili rizici i zaštitila sigurnost svih članova obitelji.
Nacionalni plan i budući koraci
Koncepcija Nacionalnog plana za suzbijanje nasilja
Vlada najavljuje Novi Nacionalni plan za suzbijanje nasilja, s naglaskom na prevenciju, edukaciju i sustavnu zaštitu žrtava. U planu se očekuje jačanje kapaciteta policije i socijalnih službi, bolje povezivanje različitih institucija i razvijanje standardiziranih protokola za hitne slučajeve. Važno je da plan bude opipljiv, s jasnim rokovima, odgovornostima i načinima praćenja napretka.
Edukacija i prevencija
Prevencija počinje u školama, putem javnog zdravlja i kampanjama koje ciljaju promjenu društvenih normi. Edukacija treba obuhvatiti prepoznavanje rana upozorenja nasilja, načine traženja pomoći, te tko može pružiti sigurnu i povjerljivu podršku. Osim toga, važno je jačanje profesionalnog kapaciteta stručnjaka koji rade sa žrtvama – od psihologa i socijalnih radnika do pravnih savjetnika i policije.
- Prednost jačanja prevencije: smanjenje rizika, ranije intervencije, manje žrtava, veća sigurnost djece.
- Nedostaci pojačane prevencije: potreba za značajnim resursima, dulje vrijeme prije vidljivih rezultata, nužna koordinacija različitih sektora.
- Prednost ojačane zaštite: brža reakcija na prijetnje, bolja zaštita žrtava i djece, mogućnost privremenog smještaja i sigurnosti.
- Nedostatak pooštravanja kazni kao jedini alat: može biti djelotvorno za odvraćanje, ali ne rješava temeljne uzroke nasilja i često ne štiti žrtve odmah.
Koji su konkretni koraci koji trebaju uslijediti?
Praktični koraci uključuju unapređenje protokola za hitne slučajeve, povećanje kapaciteta klinika i centara za žrtve nasilja, osiguranje trajne dostupnosti sigurnih domova, te jačanje informacijskih kanala gdje žrtve mogu anonimno zatražiti pomoć. Treba istaknuti i važnost kontinuirane edukacije zajednice – od radnika u trgovinama, susjeda, učitelja, pa do lokalnih političara koji mogu postaviti teme nasilja u središte javnog dijaloga.
Zaključak
Potrebna je sveobuhvatna, dugoročna strategija koja adresira i uzroke i posljedice nasilja. Statistike koje su strane ove rasprave – 18 žena ubijeno od početka godine, dva tragična događaja u roku od dva dana i jedna preživjela žrtva – ne smiju biti samo brojke u vijestima. One moraju biti podsjetnik na važnost djelovanja zajednice i institucija – na to da zaštita žrtava nije privilegija, nego temeljno ljudsko pravo. Edukacija, prevencija i podrška moraju postati standard, a ne iznimka. Uloga profesije, uključujući pravne stručnjake, socijalne radnike, psihologe i edukatore, ključna je za stvaranje sigurnijeg društva. S kombinacijom otpornosti zajednice, bolje suradnje institucija i snažnijeg pravnog okvira, nadamo se smanjenju rizika i zaštiti onih najpotrebnijih – žena i djece koje su posebno ranjive kada pokušavaju napustiti nasilan odnos.
FAQ
Što je femicid i kako ga definiramo u Hrvatskoj?
Femicid je najdublja forma nasilja usmjerena protiv žene, obično izazvana miješanim faktorima koji uključuju rodnu neravnopravnost, kontrolu i manipulaciju. U hrvatskom pravnom sustavu femicid se često tretira kroz kaznena djela protiv života i zdravlja, a sve češće se potiče i jasnije prepoznaje kao specifičan rizik kada su žene u nasilnim vezama.
Koje institucije nude najvažniju podršku žrtvama nasilja?
Ključne institucije uključuju policiju, pravosuđe, socijalnu službu, službe mentalnog zdravlja i Obiteljski centar, koji pruža savjetovanje, terapije i programe prevencije. U mnogim županijama postoje i sigurni domovi ili privremeni smještaji, kao i linije za pomoć koje su usmjerene na žrtve nasilja i njihovu djecu.
Kako prepoznati rani znakovi nasilja i kada potražiti pomoć?
Rani znakovi često uključuju anticipativnu kontrolu, prisutnu tjeskobu kod žrtve, izolaciju od prijatelja i obitelji, prijetnje, psihološko zlostavljanje i prisilu u donošenju važnih odluka. Ako postoji sumnja na opasnost, važno je potražiti pomoć iz važnih sigurnih kanala, nazvati lokalnu liniju za pomoć ili kontaktirati nadležne službe.
Što mogu učiniti ako sam u nasilnom odnosu ili poznajem nekoga tko je?
Prvo, prioritet mora biti sigurnost. Potražite sigurnu kuću ili sklonište ako je potrebno. Obratite se lokalnom Obiteljskom centru ili organizaciji koja pruža podršku žrtvama nasilja. Razgovarajte s osobom kojoj vjerujete – prijateljem, članom obitelji ili školskim psihologom. Ako je neposredna opasnost prisutna, nazovite broj za hitne slučajeve.
Koji su najveći izazovi u provedbi Nacionalnog plana?
Najveći izazovi uključuju osiguranje dovoljno sredstava, koordinaciju među različitim institucijama, identifikaciju i prevenciju rizika prije eskalacije nasilja te izgradnju povjerenja žrtava u sustav. Drugi izazov je promjena društvenih normi koje toleriraju nasilje ili ga minimiziraju.
Gdje tražiti pouzdane, trenutne informacije o sigurnosnim mjerama i uslugama?
Pouzdane informacije možete dobiti preko službenih web stranica Vlade, lokalnih centara za žrtve nasilja, policije, te Obiteljskih centara. Također, mnoge nevladine organizacije pružaju savjetodavne usluge, sigurnosne planove i korisne resurse o zaštiti žrtava.
Sadržaj je prilagođen tonom bloga Kriminal.info – Practitioner-pristup, s naglaskom na razumljivost, stručnost i relevantnost za čitatelje koji prate teme nasilja, pravnog okvira i sigurnosti žrtava. U članku su predstavljene različite perspektive stručnjaka i institucija, uz jasnu povezanost s postojećim događajima i raspoloživim resursima.
Napomena: Tekst pruža temeljni, ali opsežni pregled teme, uz razvijene primjere i praktične preporuke. Pristup je uravnotežen i usmjeren na korisnika – žrtvu, pružatelje usluga, ali i širu javnost koja treba biti osviještena o problemu i mogućnostima rješenja.
Leave a Comment