Stravično ubojstvo mlade djevojke u Rijeci, koje se dogodilo u subotu ujutro potreslo je hrvatsku javnost, a neki od predstavnika medija koji su bili na poprištu krvavog zločina tvrde i kako su čak i iskusniji policajci koji su sudjelovali u očevidu, bili potreseni prizorom.
U ovom članku tražimo odgovore u širem kontekstu – kako društvo reagira na dugotrajan obrazac nasilja, kako psihijatrija tumači pojavu femicida, te koje se pravne i društvene mjere mogu iznjedriti iz ovakvih slučajeva. Uloga stručnjaka poput dr. Ante Bagarića iz Klinike za psihijatriju Vrapče često nije samo da pruži dijagnozu, nego i da pokaže putokaz za preventivne i rehabilitacijske mjere koje bi dugoročno mogle smanjiti broj žrtava. Kada analiziramo ovaj najnoviji slučaj, postavlja se i pitanje – je li društvo spremno prihvatiti jasnu poruku: nasilje neće biti tolerirano, a zaštita žrtava mora biti prioritet?
Naslov ovog teksta nosi intenzitet poruka koje moramo peri-odično osvještavati: naslov nije samo ukras na stranici, već poziv na akciju i rezonancu s realnošću. U trenutku kada javnost traži odgovore, činjenice i stručne perspektive postaju ključnim temeljom za izgradnju učinkovitog sustava zaštite i prevencije. U ovom kontekstu, jedino sustavno rješenje koje omogućava jasnu poruku društva – i učinkovit oporavak pojedinaca – jest kombinacija pravilnog pravosudnog odgovora, psihijatrijske podrške i stalne društvene edukacije.
Kako bi se razumjela složenost ovog fenomena, potrebno je razmotriti širu sliku: od rizik faktora koji vode do ozbiljnih oblika nasilja, preko kulturnih i društvenih normi, pa sve do državnih i lokalnih institucija koje treba koordinirati kako bi žrtve bile zaštićene i nasilnici upućeni na dobru rehabilitaciju. U nastavku ovog teksta detaljno ćemo razložiti različite aspekte – od psihijatrijskog navoda do praktičnih preporuka koje bi mogle biti prelazna točka između kaosa i sigurnosti za mnoge koji se nalaze u sličnim okolnostima.
Uzroci i dinamika nasilja: zašto se problem ponavlja
Nasilje u obitelji i prema ženama nije izolirani čin, već se često razvija kroz složen skorazlog koji uključuje biološke, psihološke i društvene čimbenike. Stručnjaci upozoravaju da nepotpuni ili netočni interpretacije mogu dovesti do pogrešnog zaključka da su „takvi ljudi” iznad socijalnih normi. Upravo suprotno: nasilnici često reagiraju na određene obrasce frustracije, osjećaja vlasništva i ranijeg neprimjerenog ponašanja koje se događalo godinama prije eskalacije. Ta dinamika, koja se često opisuje kao posesivnost, nije ljubav – ona je destruktivna i zadržava se kroz različite faze i obrazce, čak i kada se nasilnik formalno drži pod ograničenjima.
Posebno su važni konstruktivni faktori koji mogu spriječiti eskalaciju: podrška žrtvi, brza reakcija institucija, i jasna poruka društva da se nasilje neće tolerirati. Ova kombinacija može značajno smanjiti rizik ponavljanja i pomoći u zaštiti ranjivih skupina. Ipak, treba biti realan: društveni kontekst, koji uključuje kulturne norme o „ljubavi i posjedovanju” te frustracije uzrokovane ekonomskim ili socijalnim problemima, ponekad stipendira stanja u kojima pojedinci prelaze granice.
Statistički, posljednjih nekoliko godina bilježi se porast svjesnosti o pitanju nasilja i povećan broj prijava, no isto tako vidimo i da sustavi nisu uvijek dovoljno povezani kako bi žrtvi pružili brzu i cjelovitu zaštitu. To znači da proaktivno djelovanje institucija, od policije i pravosuđa, do psihološke i socijalne podrške, mora biti usklađeno i dosljedno. U praksi to zahtjeva unaprijed definirane protokole zaštite, modernizaciju zakona i dovoljno resursa za interveniranje u trenucima kada su šanse za eskalaciju najveće.
Raspored obrazaca nasilja: od inicijalnih signala do krajnjeg čina
Većina slučajeva femicida ne počinje iznenada. U mnogim slučajevima postoje primjeri pritužbi, prijava, ali i ignoriranja signala ili manjkavih reakcija. To ne opravdava krivnju za činioci, ali pokazuje koliko su ključni pravovremeni intervencijski mehanizmi. Primjeri uključuju ponovljene pokušaje kontrole, izolaciju žrtve, kritične eskalacije verbalnog i tjelesnog nasilja, pa čak i upućivanje na „opravdavanje” od strane okoline. U ovakvoj analizi, rješenja počinju s jasnom i dosljednom komunikacijom: nasilje nije privatna stvar; to je društveni problem koji se mora rješavati kroz zajednički napor.
Psihijatrijski uvid: što Dr. Bagarić naglašava i kako to primijeniti
Dr. Ante Bagarić, poznat od strane mnogih javnosti kao oštri, ali empatični analitičar profesionalnog pitanja nasilja, naglašava da duboko ukorijenjena posesivnost nije ljubav, nego destruktivna neprirodna sila. U razgovoru s njim često se ponavlja da je ključno prepoznati obrasce koji vode do nasilja – prije nego se pretvore u tragediju. On ističe da se obrazac nasilja može i treba razbiti, ali samo ako društvo i institucije djeluju sinhronizirano i s jasnim pravilima.
„Kad nasilnik koji je bio nasilan 10 ili 20 godina odmah dobije ograničenja i jasnu poruku društva, u ovom slučaju suda o zabrani pristupa, on se pretvori u dobrog građanina“, naglašava naš poznati psihijatar te dodaje kako se obrazac nasilja kad je u pitanju femicid ponavlja. Tom strašnom činu, objašnjava, uvijek prethodi više godina patološki posesivnog odnosa.
Bagarić detaljno objašnjava razliku između ljubavi i posesivnosti: „Posesivnost nije ljubav. Nasilnik misli da je posjeduje, to je njegova žena, njegovo vlasništvo. Ta je posesivnost vrlo nezrela, destruktivna. On ima ideju da brani posjed kao što bi branio svoje dijete ili dom, ali pritom misli da taj njegov posjed nema nikakva prava.“ Takav obrazac, kaže, rijetko se prekida preko jednog incidenta; obično traje godinama i razvija se kroz nijanse agresije, kontrole, zastrašivanja i izolacije. Praktične posljedice su jasne: žrtva se povlači, traži pomoć ili skriva situaciju, a nasilnik često nastavlja s obrascima koji učvršćuju „posjedovanje” i „kontrolu”.
„Kad vještak uradi svoje, državni odvjetnik i sudac svoje, onda sustav funkcionira, i to s malo troškova, žrtva je potpuno zaštićena, a nasilnici krenu u put oporavka“, ističe Bagarić. Ovo nije samo idealna vizija; to je okvir koji omogućava da se spoje psihijatrijska procjena, sudsko zaštitno sredstvo i stvarno planirana rehabilitacija.
Njegovi zaključci podcrtavaju potrebu za jasnim mehanizmima: kada se potvrdi da postoji rizik, treba donijeti mjere zaštite – a to već uključuje naredbe o zabrani pristupa, nadzor i kontinuiranu psihološku ili psihijatrijsku podršku. Bez takvog sveobuhvatnog pristupa, rješenja ostaju na razini deklaracija, a rizik od ponovnog nasilja ostaje visoki. U praksi to znači da pojedina osoba koja zloupotrebljava drugu treba imati razvijene programe rehabilitacije i nadzora, dok istovremeno društvo i institucije moraju osigurati resurse i brzinu reakcije.
Rani indikatori i koraci za zaštitu
Prema Bagariću, rani indikatori uključuju ponavljane zahtjeve za kontrolom partnera, izolaciju, eliminiranje podrške drugih osoba i korištenje prijetnji kao sredstva za „discipliniranje” partnera. U scenariju kada se prepoznaju ovi signali, važno je da žrtva dobije sigurnu i podržavajuću okolinu za donošenje odluka, a službe za socijalnu skrb, policija i pravosuđe ostvare brzu i koordiniranu intervenciju.
Način na koji se nosimo s tim signalima definira našu sposobnost da spriječimo tragediju. Dr. Bagarić potiče na sustavnu edukaciju i podršku, jer čimbenici koji izazivaju nasilje nisu statični – oni su promjenjivi i mogu se modificirati uz pravi pristup. To znači da bi žrtve trebale imati pristup sigurnom prostoru, pravnoj pomoći, psihološkoj podršci i praktičnim mjerama zaštite koje bi osigurale njihovu sigurnost i samostalnost.
Pravni okvir i mehanizmi zaštite: gdje stojimo i što možemo poboljšati
Pravni okvir u Hrvatskoj prepoznaje nasilje kao ozbiljan društveni problem s nizom zaštitnih mjera. Zakonodavstvo je kroz protekle godine doživjelo izmjene kako bi se žrtvama obitelji i spolno ili rodno uznemiravanih osoba pružila veća sigurnost. No, postavlja se važno pitanje: koliko su ti mehanizmi učinkovit i koliko se sustavno provode u praksi? Rehabilitacija nasilnika, uz zaštitu žrtava, treba biti skladan dio pravosudnog sustava, a ne ad hoc rješenje koje se aktivira tek nakon tragedije.
Ograničenja i zabrane pristupa, nadzor nad kontaktom i procjena rizika postaju osnova moderne zaštite. Međutim, sami zakoni ne čine sve; potrebne su i operativne kapacitete – timovi stručnjaka, sigurnosni sustavi i brza razmjena informacija među tijelima. U praksi to uključuje i socijalni rad, psihijatrijsku podršku i javno zdravstvo – sve u funkciji prevencije i ranog otkrivanja, kako bi se spriječio povratak nasilja ili eskalacija na naj ekstremniji čin.
Iako se mnoge mjere mogu učiniti na nivou suda ili policije, treća važna komponenta je prevencija kroz obrazovanje i promjenu društvenih normi. To znači da školske ustanove, mediji i lokalne zajednice moraju aktivno doprinijeti dekonstruiranju mitova o „ljubavi i posjedovanju” te promovirati ravnopravnost i nenasilno rješavanje konflikata. Samo kroz ovakav široki društveni napor možemo izgraditi kulturu u kojoj se nasilje neće tolerirati i u kojoj žrtve neće biti izolirane ili marginalizirane.
Pro/kontra procjena učinkovitosti postojećih mjera
- Prednosti: jasni pravni okviri, brza intervencija, sigurnosne mjere za žrtve, mogućnost praćenja rizika, integrirani timovi koji okupljaju policiju, pravosuđe i socijalnu podršku.
- Nedostaci: uvjetovani resursima i regionalnim razlikama, potreba za kontinuiranom edukacijom stručnjaka, mogući prekidi u komunikaciji među institucijama, te izazovi u provođenju mjera zaštite bez dodatnog promptnog suicidnog rizika kod žrtvi ili nasilnika.
Unapređenje ovih mehanizama zahtijeva trajno ulaganje u stručno osoblje, modernizaciju informativnih sustava i sigurnosnih protokola, kao i promjenu javne svijesti. Svatko tko radi u ovom području mora imati jasnu etičku i profesionalnu odgovornost – od policije do klinika, od sudova do socijalnih službi. Rješenja nisu samo u kažnjavanju, već u prepoznavanju i rješavanju uzroka, te u pružanju žrtvama realne i dugoročne zaštite i podrške.
Rješenja i preporuke društva: konkretne akcije za bolju budućnost
Kako bi se spriječile tragedije i osigurala sigurnost, preporuke se mogu svesti na nekoliko ključnih razina: pojedinačnu, zajedničku i institucionalnu. Svaka od njih ima važnu ulogu i međusobno se nadopunjuje.
Pojedinačne mjere: što svatko može učiniti danas
- Obrazovanje o zdravim odnosima – razvijanje vještina rješavanja konflikata bez nasilja, te promicanje emocionalne inteligencije kroz školsku i izvanškolsku edukaciju.
- Potražiti pomoć i podršku kada primijetimo znakove rizika – ako netko iz naše okoline pokazuje nasilničko ponašanje, važno je da se uključimo i potaknemo traženje profesionalne pomoći i sigurnost žrtve.
- Podrška žrtvi – vjerodostojna podrška, siguran prostor za razgovor i informiranje o pravima, te pružanje praktične pomoći (smještaj, pravna adresa, pomoć u pristupu socijalnim uslugama).
Zajedničke akcije: zajednice i lokalne institucije
- Koordinacija među policijom, pravosuđem i socijalnim službama – jasni protokoli i brza razmjena informacija, uz zaštitu privatnosti i sigurnost žrtve kao primaran cilj.
- Programi rehabilitacije nasilnika – specijalizirani programi za promjenu ponašanja, uz nadzor i praćenje kako bi se osigurao dugoročni učinak na sigurnost zajednice.
- Javne kampanje i medijska edukacija – promicanje očekivanja zajednice o nenasilnom ponašanju i poticanje otvorenog razgovora o problemu nasilja, bez stigmatizacije žrtava ili sudionika.
Institucionalne mjere: politika i resursi
- Jačanje financijske podrške za centre za žrtve nasilja i sigurnosno-socijalne službe – povećanje kapaciteta, osiguranje sigurnih smještaja i brze pomoći.
- Unapređenje zakona o zaštiti žrtava – jasni mehanizmi za zaštitu i lakši pristup pravnoj pomoći i smještaju u kriznim situacijama.
- Stručne smjernice za sudce i tužitelje – standardizirani pristupi procjeni rizika i donošenja mjera zaštite koje su djelotvorne i vremenski okarakterizirane.
Zaključak: put ka sigurnijoj zajednici kroz jasnoću, odgovornost i podršku
Ovaj slučaj iz Rijeke, kao i brojni drugi primjeri koje svakodnevno susrećemo, podsjetnik su da nasilje nije privatna stvar koja se tiče samo pogođene osobe i njezine okoline. To je društveni problem koji zahtijeva sustavan pristup, gdje su psihijatrijski uvidi, pravni okvir i društvena podrška međusobno povezani. Dr. Bagarić svojim izjavama naglašava da je važnost tih veza neosporna: kada se uključe svi stupovi sustava i kada se nasilniku jasno poruči da njegovo ponašanje neće biti tolerirano, tada sustav ima realnu šansu da zaštiti žrtvu i ponudi nagovještaj budućnosti u kojoj se ozlijeđene rane zacjeljuju kroz rehabilitaciju i sigurnost.
Upravo ovakav pristup – kombinacija preventivnih mjera, brzih intervencija, podrške žrtvi i programske rehabilitacije nasilnika – čini realnu razliku. Primeri iz prakse pokazuju da kada se aktivira pravovremena i koordinirana reakcija, rezultati nisu samo statistički. Oni znače sigurnost za žene i djecu, mirniju zajednicu i priliku za promjenu onih koji posežu za nasiljem. Kao društvo, moramo biti spremni ulagati ne samo u kazne, već u cjeloživotne programe podrške i edukacije koji će smanjiti rizike i osigurati bolju budućnost za sve.
FAQ: često postavljena pitanja o ovom izazovu
- Koje su najčešće žrtve ovog tipa nasilja? Uobičajeno su to žene i djeca, ali i druge ranjive skupine, uključujući osobe starije dobi ili one s invaliditetom, koje su izložene prijetnjama ili posjedovljivoj kontroli. Važno je naglasiti da nasilje ostaje neispravan izbor i da svaka žrtva zaslužuje sigurnost i podršku.
- Što znači zabrana pristupa i kada se izdaje? Zabrana pristupa često se izdaje sudskim nalozima ili mjerama zaštite. To je privremena ili trajna mjera kojom se nasilniku zabranjuje kontakt s žrtvom i pristup zajedničkim prostorima, te se prati kroz nadzor i kaznene mjere ako se pravila krše.
- Koju ulogu imaju policija i pravosuđe u ovom procesu? Policija reagira na dojave i započinje dokumentiranje događaja, dok pravosuđe donosi odluke o mjerama zaštite, trajnom ili privremenom. Ključna je koordinacija među tijelima i učinkovit protok informacija kako bi se osigurala sigurnost žrtve i pravodobno pokretanje zaštitnih mjera.
- Koji su pokazatelji da nutarnje promjene kod nasilnika izazivaju smanjenje rizika? Primarni pokazatelji uključuju prihvaćanje odgovornosti, sudjelovanje u strukturiranim programima rehabilitacije, kontinuirano praćenje i dosljedan nadzor, te potvrđeno smanjenje agresivnih incidenata u privremenom ili dugoročnom razdoblju.
- Kako društvo može doprinijeti prevenciji? Edukacija o zdravim odnosima, podrška žrtvama, javne kampanje protiv nasilja i promjena društvenih normi su ključne. Uloga medija nije samo informiranje, nego i educiranje o ozbiljnosti problema i promicanje nenasilnih načina rješavanja konflikata.
- Koja je važnost ranog otkrivanja rizika? Rano prepoznavanje znakova – poput kontrole, izolacije, i prijetnji – omogućuje raniju intervenciju te smanjenje rizika od ozbiljnih posljedica. U tom kontekstu, edukacija i brzi pristup podršci su presudni.
- Može li žrtva sama izaći iz nasilne situacije? Da, ali često treba sigurnu mrežu podrške, pravni i psihološki savjet, te praktičnu pomoć. Ključno je da žrtva ima pristup sigurnom prostoru i jasnim informacijama o svojim pravima i opcijama.
Zaključno, situacija oko ovog slučaja naglašava potrebu za kontinuiranim naporima – od javnog zdravstva i psihijatrije, preko pravosuđa i socijalne skrbi, do šire zajednice. Ako svaki od nas preuzme odgovornost za jasnoću, empatiju i aktivnu podršku, zajedno možemo stvoriti uvjete u kojima nasilje postaje rijetkost, a sigurnost i dostojanstvo svakog pojedinca postaju standard, a ne iznimka. RJEŠENJE IPAK POSTOJI – no potrebno je djelovati danas, a ne ostavljati pitanja za sutra.
Leave a Comment